O čemu se tu radi? Je li u pitanju neka zaraza koja se lijepi za političare? Naravno, nije trebalo dugo da na društvenim mrežama krenu komentari i sprdnje na račun Ljiljine 'poboljšane' inačice Mornarova prijedloga.

Pobogu, koje besplatno studiranje, jedno je od ključnih pitanja koja se na tu temu vrte na Facebooku i na Twitteru. Čiji je to novac zahvaljujući kojem je studiranje u Hrvatskoj 'besplatno' ili o 'državnom trošku'? Državni? Promisle li makar na koju minutu naši političari odakle dolazi državni novac prije nego što tako nešto ispuste u eter? Iz njihovih džepova? Ili možda iz uspješnih državnih kompanija kao što su HEP, HP, HAC, Hrvatske šume, HŽ i još mnogo toga na H? Prođe li im makar na trenutak kroz svijest činjenica da novac ne stvara država, već, naprotiv, da ona, njezin birokratski sustav i javni sektor neumjereno rastrošno žive od poreza na prihode koje u proizvodnom sektoru stvaraju građani čija djeca studiraju o svačijem trošku samo ne o državnom.

Konačno, nameće se pitanje je li netko od tih naših dosjetljivih bivših i sadašnjih ministara prosvjete sjeo i pročitao novi nalaz Izvršne agencije za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu (EACEA) koji je pokazao da je gotovo po svim pokazateljima – od izdvajanja države za obrazovanje preko postotka studenata koji plaćaju školarine i financijskog tereta studiranja koji snose obitelji, do državnih potpora koje studenti primaju, Hrvatska na samom začelju Europe. Uz sve navedeno nikako se ne smije zaboraviti da se Hrvatska u istoj analizi također pozicionirala kao jedna od zemalja predvodnica po uzaludnosti studiranja, odnosno po udjelu visokoobrazovanih među nezaposlenima.

Očito nisu pročitali pa ćemo iz dotičnog izvješća ukratko prenijeti samo nekoliko najvažnijih nalaza vezanih uz studentsko trošenje državnih para.

Prema EACEA-i u Hrvatskoj su školarine, relativno govoreći, među najvišima u Europi, krediti, stipendije i slične državne potpore su među najnižima, a izdvajanja za obrazovanje su nam na samom dnu. Hrvatska također spada među 10 zemalja u kojima 20 i više posto troškova visokog obrazovanja snose same obitelji, dok je u ostalima taj udio niži, u desetak država čak niži od 10 posto.

Slične poražavajuće statistike mogli bismo nizati stranicu za stranicom, do te mjere da bi i najupornijima dosadilo čitati.

Stoga ćemo umjesto toga za kraj obrnuti tezu, zapravo je od zrcalne postaviti u realnu formu, i predložiti da svi naši političari negdje po nekim nevladinim udrugama, u bolnicama, u humanitarnim organizacijama, u pučkim kuhinjama i sl. odrade sve one vožnje luksuznim automobilima i 'državnim' zrakoplovima, sve one gozbe što ih nazivaju reprezentacijama, sva ona putovanja što ih nazivaju poslovnima, sve one višestruke plaće i povlaštene mirovine koje su si osigurali nazovi-radom u Saboru, u Vladi, u raznoraznim odborima, povjerenstvima i na sličnim stvarnim i fiktivnim radnim mjestima.

Što mislite, koliko života bi im trebalo da nama koji smo stvarali vrate taj novac? Gospodo i gospođe, je li moguće da vi to ozbiljno?