Vjerojatno najvažnije obilježje prošle saborske godine bilo je gotovo nezamjetno djelovanje oporbe. Moguće je da razlog tome leži u činjenici što se na samom početku ovog saziva dogodila velika svađa na relaciji SDP – HNS. Naime, šef SDP-a Zoran Milanović inzistirao je da njegova stranka mora u svakom slučaju dobiti sve tri funkcije koje formacijski pripadaju oporbi: oba potpredsjednika Sabora te predsjednika nečega što se zove Nacionalni odbor za praćenje pregovora s EU. Dijelovi prilično tvrdog razgovora između njega i tadašnje predsjednice HNS-a Vesne Pusić procurili su i u medije.

Kako je Milanović bio do kraja nepopustljiv, konačnu je odluku u tom sporu donijela saborska većina predvođena HDZ-om. I tako su SDP zapale obje medijski potpuno neatraktivne funkcije potpredsjednika Sabora, dok je na čelo Nacionalnog odbora – inače potpuno nevažnog i marginalnog tijela svjedobno izmišljenog da simbolizira savez za Europu Račana i Sanadera – zasjela Pusić. I, uz blagu asistenciju HDZ-a kojem odgovara Milanovićeva marginalizacija, iskoristila priliku da se nametne kao paralelna ministrica vanjskih poslova, piše Novi list

Koliko je SDP, najjača oporbena stranka, sa 56 mjesta u Saboru, neefikasan, najbolje se vidjelo na dvije stvari. Prva se dogodila početkom ljeta kada su na dnevnom redu bile čak tri SDP-ove interpelacije. Sve tri više-manje pravi pogodak, prva o rastu cijene energenata, druga o brodogradnji i treća o slučaju prisilne hospitalizacije Mirjane Pukanić.

I povrh toga još zahtjev za osnivanjem istražnog povjerenstva sa zadatkom da ispita kako je i zašto u Vranjicu azbest završio ispod dječjeg igrališta. Međutim, iz potpuno nepoznatih i teško dokučivih razloga SDP je pristao da se svi ti njihovi prijedlozi strpaju u jedno prijepodne te da se o njima ne provodi uobičajena rasprava, već da govoriti mogu samo predstavnici klubova.

Poslije su po kuloarima začuđeni HDZ-ovci novinarima pričali da im baš i nije do kraja jasno što je SDP htio postići. Primjerice, o energetici je govorio osobno predsjednik SDP-a Zoran Milanović, ali nakon što je završio odmah je napustio sabornicu jer je imao 'neke važne obveze'. Kod rasprave o brodogradnji ni jednom nije bila spomenuta 'afera Brodosplit' u sklopu koje su milijuni eura putovali od Splita, preko Cipra i Beča do Zagreba i za koje se aktivno još uvijek zanima Interpol.

Drugi je veliki primjer SDP-ove dezorijentiranosti bila odluka da se prilikom donošenja proračuna za 2009, koji je HDZ-ova vlada sastavljala uz velike muke, ne podnose amandmani. Obrazloženje je dao osobno Milanović ustvrdivši da je 'proračun insuficijentan', što je izraz koji će razumjeti svaki birač SDP-a. Kada još spomenemo da dva zastupnika SDP-a, navodna nova zvijezda Branko Grčić i premijerski kandidat Ljubo Jurčić, rade kao savjetnici premijera Sanadera, zaokružuje se priča o SDP-ovom nesnalaženju.

U puno boljoj formi nije bio ni HNS. Narodnjacima je krenulo loše početkom godine nakon dogovora Čačića i Pusićke, po kojem je on preuzeo vođenje stranke. To znači da je trebalo naći nešto čega će predsjednica biti Pusić, i odluka je pala da to bude klub zastupnika kojem je prethodne četiri godine uspješno predsjedao vrijedni Međimurac Dragutin Lesar.

Da će biti smijenjen, doznao je preko novina, pa se ujedno odlučio zahvaliti i na članstvu u stranci. Njegovim odlaskom HNS je ostao bez čovjeka koji bi povezivao njihove saborske redove. Pa nije ni čudo što im se dogodio previd koji je njima naštetio, ali i do kraja razgolitio pravni nered oko tako važne stvari kao što je – tko i kako može postati i ostati zastupnik.

Naime, nakon što je smijenjen s funkcije varaždinskog župana, Čačić se poželio vratiti na Markov trg. Ali kako nakon Lesarovog odlaska u stranci nije ostao nitko tko bi se bavio papirologijom, Čačić je naprosto propustio rok u kojem je trebao poslati zahtjev za povratkom.

Nakon toga, negdje prije ljeta, pred kamerama HTV-a vodeći saborski pravni umovi predvođeni Vladimirom Šeksom (HDZ) i Josipom Lekom (SDP) tvrdili su da je Čačić propuštanjem roka izgubio svaku šansu za povratak u Sabor. Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije njihove su stranke počele tvrditi suprotno. SDP-ovci, koji su baš bili započeli pregovore s HNS-om oko zajedničkog izlaska na lokalne izbore, stali su prosvjedovati zašto se Čačiću ne dopušta povratak, protiv kojeg odjednom ništa nije imao ni HDZ.

I sve se činilo dogovoreno, Čačić je zasjevši u zastupničku fotelju iščekivao da se još odradi formalnost od glasovanja kada su na scenu stupili HSS i HSLS, kao i HNS, dvije regionalne stranke iz sjeverne Hrvatske, ustvrdivši da bi Čačićev povratak bio protuustavan.

Od ostalih stranaka bilo je zanimljiv i HSS-ov definitivan odustanak od bilo kakvog bavljenja politikom. Tijekom kampanje, osim poljoprivredom, HSS je ničim izazvan pokazao zanimanje za obvezan referendum o pristupanju Hrvatske NATO-u te nastavio peglati po ZERP-u, temi koja nimalo ne zanima njihove tradicionalne birače.

Ali kada nas je Europa stisnula, Sabor je do daljnjeg produžio neprimjenjivanje ZERP-a za članice EU-a, nakon čega je HSS ipak ostao u Vladi. Seljaci su odustali i od referenduma za NATO jer su iznenada shvatili da ga građani prihvaćaju. HSS u Saboru praktički ne postoji, osim aktivnosti same predsjednice kluba Marijane Petir, jedine članice vrha stranke koju zanima bavljenje politikom. 

Ono što je u prošlom sazivu radio HSP, osiguravanje saborske većine kada neka od manjih stranaka koalicije iskoči iz dogovora, sada je zaduženje HDSSiB-a Branimira Glavaša. Kako su pravaši na zadnjim saborskim izborima doživjeli pravi potop, Markova se trga dokopao samo njihov šef Anto Đapić, tri zastupnika Glavaševe stranke, uključujući i njega osobno, spremno uskaču, bilo da treba samo osiguravati kvorum, bilo da u slučaju potrebe dignu ruku za kakav Vladin prijedlog. To je bilo posebno vidljivo na zadnjoj saborskoj sjednici prije novogodišnje stanke, kada je oporba ipak uspjela pritisnuti vladajuće oko zakona o golfu i poljoprivrednom zemljištu.