Anton i Patrik Lončarić prije nego su zakoračili u čamac i otisnuli se Dravom okušali su se u nogometu, tenisu, košarci...

'Nije nam žao što nismo nogometaši (smijeh), bili smo mali i bucmasti. Prošli smo sve sportove, ali ništa nas nije zanimalo kao veslanje', u glas započinju svoju priču za tportal zlatna osječka braća Anton i Patrik Lončarić koji su prije nekoliko dana otpuhali 18. svijećica na rođendanskoj torti.

Prvi su puta u čamac sjeli 2011. A s koliko su se od tada medalja vratili kući, teško im je nabrojati. Zlatni niz prekinuli su ovogodišnjom broncom u dvojcu bez kormilara kojom su se okitili u češkim Račicama na Svjetskom juniorskom prvenstvu u veslanju. Tamo su krenuli obraniti prošlogodišnje zlato, ali su zato u ovogodišnjem polufinalu upisali najbolje vrijeme na svijetu u ovoj disciplini za juniore (6:27.91).

Ponude za školovanje pršte sa svih strana svijeta

'Planiramo ostati u Osijeku i Hrvatskoj, iako je lijepo čuti kada vas zovu na sveučilišta u SAD-u i Velikoj Britaniji i nude stipendije. No, ovdje imamo dobru podlogu, a tu je i naš trener Krešimir Ižaković, zaslužan za naše uspjehe', odgovara pet minuta mlađi brat Anton Lončarić kakve im sve ponude za nastavak sportske i školske karijere završavaju na stolu. Pred blizancima je posljednja, maturantska, godina u osječkoj I. Općoj gimnaziji, a gimnazijskim klupama će se oprostiti kao i s juniorskom kategorijom.

Posljednji će puta kao juniori veslati u listopadu ove godine na drugoj Zemljinoj hemisferi, u argentinskom Buenos Airesu na Olimpijadi mladih. U novu sezonu zakoračit će kao mlađi seniori i brucoši na nekom od osječkih fakulteta.

'Krenut ću maminim stopama i upisati ekonomiju', priznaje nam Anton Lončarić dok će brat Patrik još malo razmisliti.

'Prelazimo u seniore i to je faza kada većina prestaje veslati, neki zbog fakulteta jer više ne mogu držati korak sa svim obvezama. No, ako smo do sada uspjeli sve izbalansirati, zašto ne bismo i dalje?', protupitanjem nam odgovara Patrik Lončarić.

Braći dan počinje već iza pet sati. I svaki je vrlo sličan prethodnom. Ustajanje, trening, škola, trening. Ubaci se između toga i red spavanja, ako nema puno učenja za idući dan.

Nerazdvojna braća

'Slobodnog vremena je vrlo malo. Mislim kako ćemo sada paralelno sa školom imati po deset treninga na tjedan. U školi koristimo sve mogućnosti kako bismo savladali gradivo. Puno nam pomažu prijatelji, ali i skraćene verzije svega onoga što se radilo na nastavi', ubacuje se brat Anton.

Blizanci Lončarić su trenutno nerazdvojni. Zajedno su kako u čamcu, tako i školi.

'Sve je gore i gore, ali valjda će nas fakultet malo razdvojiti', u šali će Patrik, napominjući kako veslanje u čamcu s bratom blizancom ima svoje prednosti, ali i neke mane.

'Bolje se razumijemo i uvijek si možemo sve reći, ukazati na nedostatke. Nekada se dogodi i da jedan drugom pametujemo, ali takve situacije pokušavamo svesti na minimum', dodaje on.

Iako će im neki reći, kada ih vide na fotografijama, kako su isti, spremno će im uzvratiti: Nismo! Trenutno se razlikuju i po frizuri. Dok je Anton kratke ravne kose, Patrik ponosno nosi razbarušene uvojke. Na pitanje što bi radili da nije veslanja, u glas odgovaraju: Bili bi...Bili bi....oni koji sjede za play stationom (smijeh).

'Volimo igrati video igre. To nam je jedan od hobija. Toliko smo puno na zraku da nam nekada dođe da se zatvorimo u mračnu prostoriju i samo se igramo', priznaje nam veslački dvojac koji već godinama među juniorima u Hrvatskoj nema konkurenciju niti im se tko u njihovim veslačkim rezultatima približio.

Sportski uzor su im svi veslači u svjestskom vrhu. Prvenstveno tu misle na one domaće, hrvatske, braću Valenta i Martina Sinkovića, ali i Damira Martina. Prošle godine su do svjetskog juniorskog zlata i doveslali upravo u čamcu kojega su im posudila braća Sinković. No, ove godine braća Lončarić prvi put su u povijesti Hrvatskog veslačkog saveza kao juniori dobili potpuno novi čamac.

'Čamci su više kao štafeta, nakon seniora, nasljeđuju ga juniori i kadeti. Ovo je prvi puta da imamo novi čamac. Težak je 27,7 kilograma. Osjećali smo se kao mala djeca na Božić kada otvaraju poklone. Stigao je za Uskrs i sada je star oko pet mjeseci, a vrijedan je kao jedan manji automobil', tumače.

Ove godine bi im trebao stići i drugi novi čamac u domicilni, osječki Veslački klub 'Iktus' za čiju kupovinu je novac osigurao, objašnjava nam tata Davor Lončarić, osječki gradonačelnik Ivan Vrkić.

Posebnih rituala prije nego zakorače u čamac na natjecanjima, osječki Lončarići, nemaju.

'Nismo praznovjerni. Neki ljudi imaju sretne čarape ili gaće, čuli smo te priče. Nama je važno kako ćemo to odraditi, više sami možemo utjecati na rezultat nego sretne čarape', odgovaraju nam Lončarići koji ne moraju previše brinuti oko ishrane. Govore kako si mogu 'priuštiti i malo masniju hranu' te jesti gotovo sve, ali se moraju 'čuvati kruha, čokolade i smanjiti unos sladoleda'.

'Što god mi daš, sve ću pojesti. Jedino mi biftek više nije drag od prije dvije godine kada sam ga jeo svake večeri dok smo bili na natjecanju u Nizozemskoj', dodaje Patrik Lončarić.

Kod njih ne vrijedi ona narodna kako ih je 'lakše hraniti nego oblačiti' jer, priznaju, u njihovoj četveročlanoj obitelji oni pojedu gotovo cijelu jednu prosječnu hrvatsku plaću, a muku muče i s obućom.

Cilj je - Olimpijada

'U trgovinu ulazimo s eliminicijskim pitanjem imate li obuću od broja 46 do 48? Snalazimo se i nabavljamo ju kako znamo. Ponekad tamo gdje nam se pokidaju stare, nekada preko interneta, ali kada nađemo broj, odmah kupujemo nekoliko pari jer ih teško možemo pronaći kada nam je hitno. Od posebnih brendova ne patimo, važno je samo da je obuća kvalitetna', govori nam Anton.

Za ljubav, u glas odgovaraju, trenutno nemaju vremena.

'Pa, nema nas nikada kod kuće, a djevojke bi onda zanovijetale, gdje si, nema te. Malo je to zahtjevno jer bi se uz školu i treninge mogli vidjeti tek iza 23 sata i ostati najviše nekih pola sata jer se drugi dan moramo ustati u 5.30 sati. Nije jednostavno', rezimira ovaj osječki veslački dvojac koji na pitanje vide li se na Olimpijadi, odgovaraju:

'To je cilj svakom sportašu. Naravno da bismo voljeli, ali ima još vremena, ne želimo o tome razmišljati. Nećemo govoriti o Tokyu i stavljati si mač nad glavu. Ako se dogodi, super', zaključuju brončana braća zlatnog sjaja Anton i Patrik Lončarić.