U Hrvatskoj zaštitnika djece Svetog Nikolu prati Krampus, a u Nizozemskoj Crni Petar. Dok se Hrvati ne bune protiv zubatog demona koji kažnjava neposlušne mališane, Nizozemci su digli uzbunu protiv tamnoputog Crnog Petra koji podsjeća na riječke morčiće, tvrdeći da je tradicionalni lik predbožićnih svečanosti 'povratak u ropstvo'. A pri tome ne misle na 36 milijuna pravih robova, koliko ih imamo u svijetu (u Europi ih još robuje 556.200), već na boju kože simpatičnog vragolana
Još koji dan i stiže nam Sveti Nikola. Zadaću mu znate: u noći između petoga i šestoga prosinca ovaj prezaposleni zaštitnik mališana, pomoraca, ribara, zatvorenika, djevojaka, siromaha, farmaceuta, studenata, putnika, pariškog sveučilišta i mnogih gradova mora obići prozore i u čizmicama naših mališana ostaviti malo brdo slatkiša.
Darežljivi starac ne stiže sam. U Hrvatsku, Sloveniju, Austriju ili Bavarsku dolazi u pratnji Krampusa koji prijeti zločestim klincima, a u Nizozemsku (ondje ga zovu Sinterklass) svake zime svečano doplovi preko sedam mora i sedam voda već sredinom prosinca u pratnji tamnoputog Zwarte Pieta ili, po naški, Crnog Petra. U svečanoj povorci djedica duge brade i s pastirskim štapom prolazi gradom dok Crni Petar u odori paža, s ofarbanom crnom facom, debelim crvenim usnama, negroidnom perikom, zlatnim naušnicama i turbanom baca razdraganim klincima paprenjake i bombone kao uvod u ozbiljno darivanje dvadesetak dana kasnije. Sve to izravno prenosi televizija, kao u nas, recimo, Riječki karneval.
S demonom Krampusom Hrvati i ostali nemaju nikakvih ideoloških prijepora. U slovenskom Podkorenu na slovensko-austrijsko-talijanskoj granici pred koju godinu održan je čak međunarodni summit tih čudovišta s rogovima i vučjim zubima da osmisle zajedničku pedagošku strategiju uz nazočnost mnogobrojnih turista.
Ali oko Crnoga Petra stvari su u Nizozemskoj postale ozbiljne. Nakon višestoljetnog staža neki tamnoputog jadnička, zapravo svečeva roba, sada žele pod hitno poslati u mirovinu jer tvrde da negroidna figura ne baš bistrog momčića odgovara stavu dobrog dijela Nizozemaca o svojim 'obojenim' sugrađanima. Lik ima rasistički karakter, to je diskriminacija zamotana u celofan, a Nizozemci, kažu oni, poštuju ljudska prava. Zbog Crnog Perice zato se u posljednje vrijeme demonstriralo, bojkotiralo, diskutiralo, hapsilo, citirao stav specijalne komisije Ujedinjenih naroda o njegovu međunarodnom statusu, a s njim su imali posla predstavnici zakona čak i u Haagu.
Naime grupa građana, protivnika Crnog Petra, prošle godine je sudskim putem tražila od gradonačelnika Amsterdama Eberharda van der Laana da u povorci zabrani njegov lik, na što je Upravni sud u Haagu odgovorio da je gradonačelnik postupio po zakonu odobrivši povorku jer su bili ispunjeni svi standardni kriteriji javnog reda i sigurnosti, ali prvi čovjek grada ne može sam suditi o tome ima li Zwarte Piet 'diskriminirajući učinak' ili nema. Najveća nizozemska sudska instanca time je mudro izbjegla izravan odgovor o diskriminaciji, a Nizozemci ostali podijeljeni na one 'za' i 'protiv'. Toliko podijeljene da ih je za vrijeme svečane povorke ove godine devedesetoro uhićeno zbog nepoštivanja javnog reda i mira.
Najogorčeniji su ipak bili trgovci jer je presuda pala tek koji dan uoči svečanog dolaska Svetog Nikole, pa se nisu usudili stavljati na police čokoladne verzije Crnog Petra, niti prodavati i reklamirati kostime i afro-perike. Odahnulo je zato 600 članova cehovske udruge Crni Petar, kojima je to u ovo pretpraznično vrijeme, kao i Svetim Nikolama i Djedovima Mrazovima ili Djedovima Božićnjacima, kako ih već zovemo, dodatna zarada. Iza svega tako stoji ozbiljan ekonomski problem, jer se u Nizozemskoj samo na tradiciji Crnoga Petra i Svetoga Nikole zaradi 500 milijuna eura - svaka obitelj potroši u prosjeku 100 eura za poklone, u što nisu uračunati božićni darovi.
Sve je počelo privođenjem tamnoputog aktivista Quinsyja Garije, rođenog u nizozemskom dijelu karipskog otoka St. Marteenu, jer je sudjelujući u svečanoj povorci Sv. Nikole odbio skinuti majicu s natpisom 'Crni Petar je rasizam'. Policija se kasnije zbog toga ispričala, ali je slučaj Garia u medijima pokrenuo lavinu uspaljenih rasprava oko toga je li riječ o tradiciji ili rasizmu, u koju su se uključile poznate face, etnolozi, političari, čak i UN, a Quinsy Garia morao je promijeniti adresu zbog uvreda, pa i prijetnji smrću na društvenim mrežama. Dok je u očima UN-ove grupe stručnjaka priglupi i nestašni pratitelj sveca 'povratak u ropstvo', drugi su tvrdili da je riječ o bezazlenoj dječjoj svečanosti uz paprenjake i vruću čokoladu, te je peticiju za spas Crnoga Petra na Facebooku lajkalo dva milijuna posjetitelja. Uostalom, tvrde neki, Petar ionako nije crn zbog boje kože, nego zato što djeci donosi darove kroz dimnjak.
Ali tko je uopće Crni Petar? Prema davnoj germanskoj legendi, riječ je o zarobljenom vragu na prisilnom radu, koji je u 19. stoljeću, točnije 1850, dobio prekomandu u Nizozemsku. Tada se naime pojavio u knjizi priča za djecu popularnog nizozemskog pjesnika, humorista i dječjeg pisca Jana Schenkmana i od tada je megapopularan. Schenkman ga oslikava kao maurskog slugu kakvoga su španjolski bogati svećenici i plemići tjerali na najprljavije poslove. Smatraju ga stoga Arapom, odnosno Maorom, koji je sa Svetim Nikolom prema jednima stigao odnekud iz pravca Turske, a prema nizozemskoj verziji iz Španjolske.
U svakom slučaju, izgleda gotovo kao brat blizanac našeg morčića, crnca s turbanom, zaštitnog znaka Rijeke i Riječkog karnevala, simbolom koji je postao dio našeg tradicionalnog nakita nastalog po uzoru na raskošnijeg venecijanskog morčića, odnosno moretta, koji se počeo izrađivati u 17. i 18. stoljeću, kada su venecijanske patricije služili crni paževi i sluge, da ne kažemo roblje. Naš bi morčić trebao predstavljati islamskog ratnika Maura ili Mora, glavu crnca s turbanom kao simbolom islama. Za vrijeme turskih napada lik se identificirao s izgledom Turčina, kako zbog turbana, tako zbog grubog izgleda azijskih ratnika. Žene u Hrvatskom primorju nosile su ga kao amajliju zbog straha od okrutnih ratnika s istoka, a pridružili su im se ribari i pomorci, noseći morčića u uhu kao zaštitu od zla.
Bilo kako bilo, u nas još nitko nije morčića shvatio kao ugrozu nečijih ljudskih prava dok je prošle godine 500 Nizozemaca demonstriralo u Den Haagu, ovaj put tražeći zaštitu prava za samoga Crnog Petra u gradu u kojemu se inače donose i neke druge vrlo ozbiljne sudske odluke.
U tim raspravama u rasponu od 'diktature antidiskriminacije' do 'povratka ropstvu' nekako se zametnulo najnovije izvješće australske grupe za zaštitu ljudskih prava Walk Free, u kojem autori analiziraju stanje u 167 zemalja i upozoravaju na zastrašujućih 36 milijuna ljudi koji danas, u 21. stoljeću, još žive kao robovi: djeca prisiljena na težak fizički rad, muškarci prisiljeni na robovanje zbog nemogućnosti otplate duga, žene koje u bogatim kućanstvima rade kao robinje samo za hranu i krov nad glavom, a da ne spominjemo prostituciju. Bez prava, bez zarade, uz zlostavljanje.
Organizacija Walk Free tvrdi da i u našoj civiliziranoj Europi u ropskim uvjetima živi 556.200 osoba, najčešće seksualnih robinja i žrtava ekonomske eksploatacije. Nije doduše jasno spadaju li u tu kategoriju i osobe poput, recimo, radnika Dine-Petrokemije koji 27 mjeseci nisu dobili plaće, a ne dobivaju ni socijalnu pomoć. Njima izgleda ne pomaže ni morčić u uhu, a i njihovoj će djeci Sveti Nikola teško navratiti, s ili bez Crnoga Petra.
