Devedesetih godina bili smo u prigodi čuti razmišljanje da vojska u obrani od agresije ne može počiniti zločin. Ako prihvatimo raspravu povodom te dosjetke, moramo se zapitati jesu li američka, britanska, sovjetska i jugoslavenska vojska mogle počiniti i jesu li činile zločine kada su 1945. obranile našu civilizaciju od nacizma?

Obrana od agresije ne stvara imunitet na zločin i doista, u slamanju nacističkog demona, angloameričko zrakoplovstvo sravnilo je sa zemljom njemačke gradove poput Kölna, Hamburga i Dresdena, gdje su u fosfornim olujama poginule stotine tisuća nevinih ljudi.

Sovjetska armija je zločinački i brutalno postupala s njemačkim civilima i ratnim zarobljenicima u svojem pobjedonosnom pohodu na Berlin.

Jugoslavenska armija je u svibnju 1945. u južnoj Austriji i Sloveniji likvidirala desetke tisuća pripadnika raznih kvislinških i kolaboracionističkih vojski koje su se u Drugome svjetskom ratu borile na strani Trećeg Reicha

Osveta je prizeman poriv i zločin se ne može opravdati zločinom, ali jednako tako ne treba zaboraviti u kakvom i kojem uzročno-posljedičnom nizu su se dogodile tragedije Dresdena, Königsberga i Bleiburga

Bleiburg nije nikakva specifičnost ni iznimka. Kada se stavi u kontekst drugih savezničkih zločina, postaje jasno da u tom gubilištu nema ničeg ekskluzivno jugoslavenskog, komunističkog, ili pak Titovog

Ustaške i domobranske postrojbe koje su se 1945. zatekle na jugoslavensko-austrijskoj granici, revizionisti iz nepoznatih razloga nazivaju ‘hrvatskom’ vojskom. Nejasno je što je to ‘hrvatsko’ u postrojbama tvorevine koju su uz pomoć nekoliko stotina psihopata uspostavili nacisti, osim što se ta tvorevina nazivala ‘državom’, štoviše ‘nezavisnom’ i – ni više ni manje – ‘Hrvatskom’. Tvorevina je bila koliko marginalan, toliko i ponizan saveznik Trećeg Reicha, te zemlje mržnje, straha, gluposti i laži, nacionalističkog i rasističkog ludila, Gestapa, Auschwitza, Holokausta i apokaliptičnih vizija. U tom režimu koji je bio najveća znana prijetnja čovječanstvu i svakoj ljudskoj vrijednosti, grupa oko Ante Pavelića vidjela je, danas bi se reklo, strateškog partnera. No i sami su se nacisti užasavali zločina počinjenih u ime takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Prava Hrvatska – Hrvatska ZAVNOH-a i dalmatinskih partizana – bila je tada federalna jedinica nove Jugoslavije, značajne članice one iste Velike koalicije koja je slomila nacizam. Kao članica nove federacije, Hrvatska je spasila svoju čast i za zlodjela Pavelićeve skupine ne mora se ispričavati nikome, ponajmanje zemljama koje rehabilitiraju svoje vlastite izdajnike.

Zašto oni hrvatski nacionalisti koji od Bleiburga stvaraju mit, tako autistično, provincijalno, slijepo, uporno i protueuropski žele Hrvatsku (ili ono što oni podrazumijevaju pod tim pojmom) svrstati uz poraženi nacizam? Ako godinu 1945. doživljavaju kao godinu poraza, znači da odobravaju teze Mein Kampfa i plinske komore Auschwitza. Ako se i usuđuju pomisliti da Mein Kampf i logori smrti nisu odvratni zločin, tada vlastitoj naciji, koju navodno neizmjerno vole, pokušavaju nanijeti mučnu i nemjerljivu štetu. Šteta neće biti manja ako se na komemoraciji u Bleiburgu 15. svibnja netko suzdrži od isticanja ustaških oznaka. To licemjerno taktiziranje neće umanjiti uvredu kojom se mit Bleiburga ruga čovječanstvu, Europi, Austriji, Hrvatskoj i svim nevinim žrtvama.

Čak i da povjesničari poput Goldsteina, Žerjavića ili Tomasevicha nisu odgovorno i temeljito rasvijetlili zbivanja u Koruškoj 1945, ne postoji prostor za drukčije tumačenje Bleiburga nego kao jedne od tragičnih posljedica nacizma i uspostave NDH. Zato je s revizionistima deplasirano raspravljati, ali osvrnimo se ipak na njihovu tezu da komunisti zapravo nisu bili antifašisti, čime se insistiranjem na komunističkim zločinima pokušava relativizirati jedinstveni užas nacizma (pa tako i ustaštva i sličnih nacionalističkih ideologija). Što god mislili o komunistima (a nemamo razloga biti blagi prema njima), nedvojbeno je da bi bez titanskog sovjetskog učešća pobjeda saveznika – znači i sudbina ljudskog roda – bila neizvjesna. Izvjestan doprinos toj pobjedi dali su i jugoslavenski komunisti, ponajviše zato što su se uspjeli izdići iznad ustaško-četničke paradigme, i tako nacionalističkom ekskluzivizmu NDH i sličnih tvorevina suprotstaviti društvo u kojem pojedinac ne može stradati zbog puke pripadnosti ovoj ili onoj naciji. Bijes koji je partizane obuzeo kad su se suočili sa zarobljenim ustašama i četnicima bio je razumljiv, ali mračan i neopravdan kao i svaki bijes, čak i kada je bijes pravednika.

Razoreni Dresden, pokolj u Bleiburgu i milijuni silovanih Njemica nesumnjivo su mrlja na velikoj i spasonosnoj savezničkoj pobjedi. Njima će se još dugo baviti etika povijesti kao primjerima užasa koji mogu snaći pojedinca u povijesnim olujama. No, jedno je sigurno, ne postoji saveznički zločin koji bi mogao dovesti u pitanje tvrdnju da je nacizam bilo najveće zlo povijesti, da je doveo ljudsku vrstu na rub smisla i opstanka i da ga je trebalo slomiti pod svaku cijenu.

Kada kažemo da bez Auschwitza i Jasenovca ne bi bilo Dresdena i Bleiburga, time ne uspostavljamo samo točan slijed uzroka i posljedica u događajima koji su započeli još godine 1933. Time stvaramo mogućnost da dostojanstveno žalimo za svakim nevinim – i samo nevinim – pojedincem kojeg su užas rata i strahota usuda doveli pod bombe i pred puške pobjednika.