Razlog tome jest činjenica da konstrukciju nuklearnog reaktora na Zemlji teško možemo zamisliti bez djelovanja neke visoke inteligencije.

Međutim znanstvene studije provedene u Africi pokazale su da u gabonskim naslagama urana postoji prirodni nuklearni reaktor u kojem su se u drevnoj pretpovijesti spontano odvijali fisijski procesi. Zanimljivo je da su se složeni uvjeti potrebni za njihovo pokretanje u stijenama regije Okla stekli još prije dvije milijarde godina te da su reakcije trajale stotinama tisuća godina.

Reaktor je prvi put otkriven 1972. kada su francuski znanstvenici uzeli uzorke urana iz gabonskog rudnika kako bi testirali njihov sadržaj.

Uranova rudača uobičajeno sadrži tri vrste izotopa od kojih svaki ima različiti broj neutrona. Najviše ima urana 238, najmanje je onoga 234, a najinteresantniji je uran 235 u kojem se može održavati lančana nuklearna reakcija.

Znanstvenici su očekivali da će u uranovoj rudači u Okli naći 0,72 posto urana 235 jer je to postotak koji je uobičajen posvuda na Zemlji pa čak i na Mjesecu i meteoritima. Naime uran 238 i uran 235 imaju takvo vrijeme poluraspada da su se za vrijeme koje je proteklo od formacije tijela u Sunčevom sustavu do danas trebali raspasti u druge izotope upravo u tolikom udjelu.

Međutim francuski su stručnjaci utvrdili da je gabonski uzorak sadržavao 0,717 posto urana 235. Ovo odstupanje može se činiti malenim, no kada je u pitanju uran, ono nije ni najmanje zanemarivo. Naime zaključak je bio da u rudniku nedostaje oko 200 kilograma urana 235. On nije mogao nestati ili biti ukraden. Podrobnija istraživanja pokazala su da se oko 0,003 posto urana 235 raspalo u nuklearnoj fisiji. Upućenima se ova ideja može učiniti nevjerojatnom jer se za pokretanje i održavanje fisije moraju ispuniti tri vrlo specifične okolnosti.

Prvi je uvjet taj da koncentracija urana 235 bude idealna za fisiju. Danas znamo da je to koncentracija od 0,72 posto, a usporedba s drugim uzorcima pokazuje da je u Okli tolika mogla biti upravo prije dvije milijarde godina kada je reakcija krenula.

Drugi je uvjet taj da postoji dobar izvor neutrona koji će destabilizirati atome urana 235. Nuklearna fisija proces je u kojem se nestabilni atomi radioaktivnih elemenata raspadaju na manje i pritom oslobađaju energiju. Uran 238 prirodno se raspada u torij, a u tom procesu oslobađaju se neutroni. Oni potom ulijeću u jezgre atoma urana 235, stvaraju uran 236 koji je vrlo nestabilan pa kreće raspad, odnosno fisija u kojoj se oslobađa velika energija. Odakle energija? Zbroj masa manjih stabilnih atoma nastalih u ovom raspadu manji je od mase urana 236, a razlika se pretvara u energiju prema onoj poznatoj Einsteinovoj formuli E= mc2. U ovom procesu, među ostalim, nastaju novi neutroni koji mogu nastaviti s uletima u druge jezgre urana 235, destabilizirati ih i tako nastaje lančana reakcija.

No da bi se fisija nastavila kao postojana lančana reakcija, reaktor treba ispunjavati i treći uvjet – mora imati tvar koja će usporavati neutrone tako da se, kada stignu do jezgara urana 235, ondje zadrže kako bi ih destabilizirali, umjesto da samo prolete. Ovu funkciju obavljale su podzemne vode. Međutim energija koja se oslobađala zagrijavala je vodu tako da je ona počinjala vriti. S vremenom bi isparilo toliko vode da ona više ne bi mogla usporavati neutrone pa bi proces stao. Kako bi na mjesto nestale vode postupno stizala nova, proces bi se ponovno pokretao. Ovaj krug vjerojatno je trajao stotinama tisuća godina.

Nažalost, danas je prekinut tako da je od drevnog prirodnog reaktora ostao još samo fosil i, naravno, manjak urana 235.