'Svi mi morali bismo shvatiti da je politika sraz suprotstavljenih vizija, a ne samoproglašenog dobra i zla! Međutim, danas su političke poruke temeljene na potpunom antagoniziranju, a katkada i na mržnji političkih oponenata. Samo smo mi dobri, sve ostalo je zlo. Mi ili oni', napisao je Prgomet u pozivu braniteljima. Premda se ista poruka može odaslati i njegovom HDZ-u, ali i SDP-u te svim relevantnim političkim strankama, zadržat ću se u ovom slučaju na pobunjenim braniteljima iz Savske 66.

I, da, ta se skupina u ovih proteklih 100 dana istaknula groznim porukama svima koji ne misle kao oni ili dijele njihov životni stil. Ali moramo se zapitati bi li te poruke bile takve da ih je itko saslušao prije nego što su izišli na ulicu i skliznuli u radikalizam. Možda svi razlozi njihovog nezadovoljstva nisu opravdani, ali neki sigurno jesu. I upravo zbog tih opravdanih razloga za nezadovoljstvo ne mogu samo odmahnuti rukom i reći kako su oni tek skupina radikala kojima manipulira HDZ. Uostalom, činjenica jest da su šatordžije iz Savske i Documenta uspjeli nekako uspostaviti dijalog, nakon kojega su dojučerašnji zakleti neprijatelji 'mrzitelji' Vesne Teršelič odjednom osjetili potrebu čak joj se i zahvaliti na podršci.

Kad su prošlog tjedna branitelji u sabornici teškim uvredama zasuli zastupnike, bila sam zgrožena, ali nije trebalo dugo da se podsjetim kako su još gore uvrede postale dio uobičajene komunikacije među političkim suparnicima u hrvatskom parlamentu. To, naravno, ne opravdava način na koji su pobunjeni branitelji častili parlamentarce, ali tjera na razmišljanje o razini opće javne, političke komunikacije u ovoj zemlji. Đuro Glogoški i suborci svoj su bijes iskalili na zastupnike jer im nije bilo dozvoljeno nastupati za saborskom govornicom. Da, Poslovnik Sabora takav je da onemogućava ikome osim zastupnika, članova vlade, šefa države i stranih državnika da se s te govornice obraćaju. Jedan je to od načina na koji naše autistične političke elite štite svoj partitokratski sustav.

Zašto, za promjenu, ne bismo razgovarali?

Tako je to sada riješeno, ali ne mislim da tako mora i biti. Štoviše, smatram kako bi svi relevantni predstavnici građanskih organizacija, stručnih udruženja ili predstavnici pojedinih interesnih skupina morali imati pravo barem jednom mjesečno stati za glavnu govornicu i obratiti se parlamentu. Reći kako oni vide stanje u 'svom resoru' i ponuditi rješenja. Oni to sada mogu učiniti pred radnim tijelima Sabora, ali to, kako u dvadesetogodišnjoj praksi vidimo, ne znači mnogo. Odluke o zakonskim rješenjima donose se bez ili s minimumom uvažavanja njihovih mišljenja i prijedloga. Rezultat su loši zakoni koji gotovo u pravilu ne korespondiraju s potrebama građana i koji ne omogućavaju uspostavu učinkovitog sustava. Za izražavanje nezadovoljstva služe ulice, trgovi i društvene mreže. Za nuđenje rješenja, čak ni to.

Prošlog listopada propagandnom akcijom 'Otvoreni Sabor' pokušali su nas uvjeriti kako su im građani na prvom mjestu. Građani su mogli u nedjelju nakon Dana neovisnosti, bez prethodne najave, ući u zgradu 'svog' parlamenta i kratko razgovarati sa zastupnicima. I to je to i to je sve.

Zašto ne bi jednom mjesečno zastupnici morali doći u Sabor kako bi svi čuli što predstavnici relevantnih civilnih organizacija imaju za reći o problemima ovog društva? Sigurna sam da su svi oni – bilo da ih se veže za lijevi ili desni politički spektar ili nijedan - u stanju u 15-20 minuta izložiti koji su ključni problemi u sektoru i kako ih se može riješiti. Zašto ne bi predstavnici udruge branitelja, invalida, civilnih žrtava rata, B.a.b.e.-a, udruženja izvoznika, novinara ili slobodnih umjetnika, radnika i seljaka, GONG-a, Documente ili Vigilarea, bilo kojeg relevantnog udruženja građana, bez obzira na politička uvjerenja, imali priliku jednom stati za govornicu Sabora i s nje se obratiti parlamentu i hrvatskoj javnosti? I neka se raspravlja o tome što se iskaže i neka se traže i nude odgovori.

Riječ je o tehnički nezahtjevnom zahvatu. Promijeni se Poslovnik, odredi se, ovisno o onome što je prioritet u danom društvenom trenutku, fino tematski dan jednom mjesečno, Predsjedništvo Sabora ili Klubovi zastupnika odaberu među prijavljenima kome pripada određeni mjesec i eto nama barem dijaloga i otvorenog Sabora.

Dijalog umjesto monologa vladajuće oligarhije

Tehnički je to nezahtjevan, ali politički itekako zahtjevan zahvat u uspostavljeni sustav. Na njega bi morali pristati Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, a obojica stranačkom glasačkom mašinerijom vladaju čvrstom rukom. Teoretski, zastupnike u parlament i biramo kako bi zastupali naše opće i specifične interese. U praksi, biramo ih jer zapravo i nemamo izbora, a kako bi oni na koncu zastupali specifične interese vladajuće oligarhije. Zajedničko svim našim političkim strankama jest to da im je unutarstranačka demokracija misaoni pojam, zajedničko je svim i bivšim HDZ-ovim i bivšoj i sadašnjoj SDP-ovoj vlasti to da nisu spremne saslušati građane države kojom vladaju.

Partikularni interesi rješavaju se partikularno, tajnim i skupim dogovorima, plaćanjima ispod stola i nepotističkim hijerarhijama. Kontroliraju u dobroj mjeri i medije, pa tko nije dio tako postavljene strukture, rijetko uopće i ima šansu da njegov problem postane vidljiv, dođe na dnevni red. Rezultat je siromašna, prezadužena, neuspješna i isposvađana Hrvatska, izgubljena u stalnim raspravama o prošlosti koja se ne može promijeniti.

Većina je tako zapela u svojim rovovima i oslijepila, oglušila. Dozvola predstavnicima građana koji nisu članovi stranaka i ne natječu se na izborima da govore sa saborske govornice ne bi odmah riješila sve naše probleme, ali bi nas vrlo brzo iz ideoloških rovova vratilo u prostor civiliziranog dijaloga. Moramo moći saslušati i one s kojima se ne slažemo i oni moraju moći saslušati nas. Otpustite, zato, malo taj ventil ili ćemo eksplodirati.