Tako bi ukratko izgledao okvir kampanje 'Za ribu sutra', što je hrvatskih prepjev anglofonskog 'Fish Forward', projekta koji financijskom injekcijom Europske unije razvija WWF i njihova hrvatska i regionalna ekspozitura WWF Adria.

Opća ribolovna loša slika u Europi izgleda ovako: naš kontinent najveći je uvoznik ribe na svijetu, od toga više od 50 posto dolazi iz zemalja u razvoju, a čak 97 posto ljudi koji rade u ribljoj industriji dolazi iz zemalja u razvoju. Sadašnje ribolovne prakse pak rezultiraju činjenicom da je čak 61 posto svjetskih ribolovnih resursa u maksimalnom lovu, a čak 29 posto u prelovu. Stvari s Mediteranom još su gore, u njemu je 90 posto ribljeg fonda na granici eksploatacije, a čak 40 posto izlova čini prelov, što će reći kako je, ako se nastave sadašnji trendovi, pitanje dana kad ćemo ribu vidjeti samo nacrtanu. Ili će joj cijena biti tolika da će si je moći priuštiti samo kapitalom najobdareniji pripadnici vrste.

Suočen s takvim računicom, WWF je pokrenuo projekt u 11 europskih zemalja obuhvativši 300 milijuna građana s temeljnim ciljem – podići svijest o problemima i posljedicama neodrživog ribarstva. Prevedeno na jezik peškarije: samo održiva riba – dobra je riba, a tu ideju WWF-ovci su u Zagrebu pokušali proširiti okupivši na prezentaciji u Esplanadi respektabilan broj ključnih ljudi iz sektora ribarstva, ali i lanaca maloprodaje, restorana, vladinog i nevladinog sektora, uključivši, kako to življenje u svijetu masovnih medija zahtijeva, i poznate osobe.

'Neodrživo ribarstvo svjetski je problem koji ne samo da negativno utječe na morske ekosustave već pogađa i živote milijuna ljudi', rekao je Danijel Kanski, stručnjak za ribarstvo WWF-a Adria.

'Održivim i odgovornim odnosom prema morskim resursima možemo osigurati dovoljno hrane iz mora za rastuću ljudsku populaciju te stvoriti suživot ljudi i prirode bez negativnih posljedica', ističe Kanski iz čijeg se izlaganja dalo shvatiti kako je održivo ribarstvo znatno kompleksniji pojam nego što se to čini na prvi pogled.

Prije svega poruke koje se s raznih strana puštaju u javnost u najmanju su ruku kontradiktorne: s jedne strane preporučuje se riblja prehrana (jer je hrana iz mora nutricionistički superiorna kopnenoj), a s druge pušta se alarm – mora su opustošena. Ono što se traži jest – promjena paradigme iliti stanje svijesti.

Najjednostavnija bi formula bila ona koja održivim ribolovom smatra način lova koji lovi tako da omogući sljedećem ribljem naraštaju da preživi i reproducira se. No kako znati da na ribarnici kupujete baš takvu ribu? Prvi je pokazatelj certifikat. Postoje dvije potvrde iz programa 'Fish to Eat' koje su danas u optjecaju. Jedna se odnosi na ribolov (tzv. MSC – Marine Stewarship Council), a druga na ribu iz akvakulture (ASC – Aquaculture Stewarship Council), a koja kupcu jamči da kupuje ribu čiji će potomci nahraniti i njegove praunuke. Da takva priča može funkcionirati, govore iskustva sa Sjevera, primjerice uzgoj pacifičkog lososa na Aljasci, haringe na Atlantiku, atlantskog lososa u Australiji, žutorepe tune u Indoneziji, regulacija izlova plavorepe tune na Atlantiku.... S Mediteranom je priča drugačija, dobrih primjera (osim naznake oporavka plavorepe tune) i nema, dijelom i zbog tradicije.

Kako takvi certifikati s etiketama u Hrvatskoj još nisu zaživjeli (u Austriji, primjerice, jesu, ali ta zemlja nema vlastitog izlova i svu ribu uvozi), tako nije naodmet imati i nekoliko naputaka za kupnju. Prije svega – 'veličina je važna'; ne kupujte ribu koja vam veličinom poručuje kako je još uvijek daleko od puberteta. Nadalje, 'raznolikost spašava more'. To će reći kako se u izboru riblje trpeze ne smijete fiksirati isključivo na jednu riblju vrstu i samo nju konzumirati. Brancin je slastan kad ga jedete u razmacima sladeći se u pauzama srdelama, inćunima, tunama, a kome je pala sjekira u med i škrpinom, zubacem i kovačem. No borba za očuvanje ribljeg fonda nije samo stvar pojedinačnog gurmanskog odabira. U njoj sudjeluje poduži lanac koji uključuje i velike korporacije i ugostitelje, a i medijske kuće koju dobru vijest o očuvanju mora odašilju u pučanstvo.

U tom smislu više nego poučno bilo je izlaganje Nikole Vidaka, zaposlenika švedske Ikee. Otkud globalno najjača tvrtka za proizvodnju namještaja u zaštiti mora!? Vidak je u Ikei food manager, a predstavio je strategiju tvrtke prema kojoj svi proizvodi iz ribarstva u njihovim trgovinama dolaze iz održivih izvora. Tako su samo u Zagrebu prodali 25,5 tona lososa iz uzgoja zabilježivši pritom zanimljiv fenomen. Iako je riba s certifikatom skuplja za 25 posto, prodaja im je porasla za 30 posto što će reći da će kupac, kad mu se ponudi dobar i loš izbor, izabrati ono što smatra ekološki etičnijim - iako je skuplje. No do Ikee stižu tek platežno sposobni.

Zanimljiva je inicijativa koja smjera održivo ribarstvo uvesti u domaće ugostiteljstvo. Primjerice, šefica kuhinje zagrebačkog hotela Esplanade Ana Grgić, ambasadorica projekta, u svoje jelovnike uvrstit će više održivih proizvoda iz ribarstva i tako djelovati na osvještavanje kupaca, točnije onih kojima ni na ribarnici nije problem izdvojiti 300 kuna za kilogram prvorazredne škarpine.

No što je s onima koji u džepu imaju 15 kuna i koji ne zalaze u elitne riblje restorane? Nije, naime, samo dovoljno konstatirati kako 'sektor maloprodaje igra važnu ulogu u opravku ribljeg fonda odnosno boljitku životnih uvjeta ribara i njihovih obitelji' nego je za kampanju potrebno iz elitnih mjesta spustiti se do koća, plivarica i ribarnica. U tom smislu pjesmu koju će parafrazirajući Lennonovu znamenitu 'Give peace a chance', ovaj put naslovljenu kao 'Give fish a chance', treba pod hitno odsvirati na peškarijama. Samo onaj koji smisli način kako da održivi ribolov proda po pristupačnoj cijeni spasit će mora.