Prije pet ujutro 58-godišnji Mirko Klasić kreće iz svog doma u zaseoku Podgaj Petrovski, negdje između Krapine i Pregrade, kako bi prije sedam bio na svom radnom mjestu - pružnom prijelazu u zagrebačkoj Vodovodnoj ulici. Mirko radi na jednom od preostala tri prijelaza u Zagrebu koja nisu automatizirana - na kojima rampu dižu ljudi. Smjena traje 12 sati, rampa se u prosjeku diže i spušta svakih pet minuta, a poslije 19 sati Mirko kreće opet put Zagorja, u kojem je tek negdje poslije 22 sata
Radno mjesto Mirka Klasića je kućica uz prugu na vrlo frekventnom pružnom prijelazu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu. U nekoliko kvadrata je grijalica za hladne dane, stol, električni rešo za čaj, nekoliko požutjelih plakata i - što je najvažnije - mehanizam s podmazanim zupčanicima kojim se podiže i spušta rampa.
Mirko ovaj posao radi 23 godine, od 1996.
vezane vijesti
'Teško je to raditi jer su velike gužve, a gužve ima uvijek', kaže nam dok budnim okom kroz prozorčić prati što se događa na njegovu prijelazu. A atmosfera na ovom prijelazu često je kao u mravinjaku. Velik je protok automobila, tu su i pješaci.
Razgovor nakratko prekida zvuk koji dolazi iz aparata koji izgleda kao da je iz hladnoratovskog doba. Prometnik mu daje signal preko aparata koji je povezan s prometnim uredom na Zapadnom kolodvoru.
I tako u prosjeku svakih pet minuta u smjeni koja traje 12 sati - od sedam ujutro pa do 19 sati ili od 19 pa do jutra. Diže se prije pet kako bi stigao na jutarnju smjenu u sedam. Autom ide do Krapine, pa sjeda na vlak do Zagreba. Nakon odrađene smjene tek oko 22 sata stiže kući.
Mirko Klasić jedan je od posljednjih ljudi koji radi ovaj posao jer su u Zagrebu tek tri pružna prijelaza kojima rukovode ljudi, a ne automatizirani strojevi.
Još koju godinu i ide u mirovinu. Ima 58 godina i 38 godina radnog staža. 'Puno je to', dobacuje. Prije negoli se zaposlio u HŽ-u radio je u tekstilnoj industriji, onda je od 1992. do kraja vojno-redarstvene akcije Oluja 1995. sudjelovao u Domovinskom ratu.
Iako je tada naviknuo na teške situacije, ni na pružnom prijelazu nije bez stresa. 'Bilo je gadnih situacija kada se zabiju u rampu', kaže. Jedan je, prisjeća se, probio rampu i ostao bez krova.
Iako vlada uvriježeno mišljenje kako je HŽ krivac za većinu nesreća na prijelazima, njih oko 95 posto uzrokuju nesavjesni vozači. Nevjerojatno zvuči podatak da vozači godišnje oštete 500 rampi, tj. jednu i pol svakog dana.
Takvih se naš sugovornik nagledao, a tu su i pješaci koji se saginju ispod spuštene rampe i pretrčavaju prugu. 'Ljudi se uvijek bune. No ja ne ulazim u konflikte', mirno će Mirko.
Vlak je uvijek brži
Također, osim na podizanju tehničke sigurnosti na željezničko-cestovnim prijelazima, HŽ Infrastruktura gotovo dva desetljeća radi na edukaciji, prije svega djece.
'Cilj akcije 'Vlak je uvijek brži' je ukazati na tipične pogreške prilikom prelaska preko pruge te na česte slučajeve nepoštivanja pravila, a namijenjena je vozačima cestovnih vozila i osnovnoškolcima. Vozači stjecanjem vozačke dozvole nauče i sva pravila sigurnog prelaženja preko pruge. Unatoč tome, na križanjima cesta i pruga događaju se nesreće, o čemu govori i podatak da nesavjesni vozači preko 500 puta godišnje prođu između spuštenih polubranika, slome ih, izazovu materijalnu štetu te ugroze svoj i živote drugih sudionika u prometu. Zato kod vozača želimo probuditi i obnoviti svijest o vlastitoj odgovornosti i istaknuti potrebu poštivanja prometnih znakova i propisa', naglašavaju u HŽ Infrastrukturi.
Na hrvatskoj željezničkoj mreži nalazi se 1512 željezničko-cestovnih prijelaza. U slučaju pravilnog i opreznog ponašanja to je isto toliko mjesta za siguran prelazak preko pruge, ali nažalost, i 1512 mjesta potencijalnih nesreća ako se ne poštuju prometni znakovi i neoprezno prelazi preko pruge. Svi prijelazi osigurani su na jedan od zakonom propisanih načina: ili cestovnim prometnim znakovima Andrijin križ i STOP (oko 60 posto) ili svjetlosno-zvučnom signalizacijom i polubranicima/branicima (oko 40 posto). Razina osiguranja na željezničko-cestovnom prijelazu ovisi o kategorijama pruge i ceste koja prelazi preko pruge te gustoći prometa.
Njegov šef Marko Popić, voditelj kolodvora Zagreb Zapad, dobacuje da na Mirka i njegove kolege svaki dan 'galame ljudi'.
'Tri su pružna prijelaza gdje čovjek spušta rampe: u Ulici Republike Austrije, Vodovodnoj i Sokolskoj na Kustošiji. Najveća frekvencija osobnih automobila je ovdje u Vodovodnoj, a na Republike Austrije je najviše pješaka', pojašnjava. Smatra da je najbolje napraviti podvožnjak, no to je ujedno najskuplje rješenje.
Ručno dizanje rampe na ta tri prijelaza uskoro odlazi u povijest, u tijeku je projektiranje za modernizaciju, pa javna nabava, i za koji mjesec kućica u kojoj Mirko i njegovi kolege dižu rampu bit će prazna.
Popića pitamo je li čovjek efikasniji od stroja, a on k'o iz topa odgovara: 'Sto posto čovjek. On gleda kroz prozor. Prati situaciju i može reagirati u 15 sekundi.' S obzirom na to da automatizacija pružnog prijelaza košta oko milijun kuna, smatra da je ručno dizanje jeftinija varijanta, usput u glavi računajući koliko plaća poput Mirkovih stane u milijun kuna.
