Erceg na svom profilu na Facebooku piše kako mu prijatelji govore da ih zovu iz braniteljskih udruga te novače za dežurstva u Savskoj. Spominje šihte od 48 sati, spavanje u jednom zagrebačkom hostelu. Sve je, kaže plaćeno. O detaljima ne želi dok sve ne provjeri osobno. 'Ipak, ima onih koji ne pristaju na to', kaže za tportal i dodaje da takvi žive u strahu.

'Pratim što se događa i kao branitelj i ratni vojni invalid zainteresiran sam za rješavanje problema, no nikako se ne mogu složiti s tim da se nasilno ruši država za koju smo se borili, ne mogu se složiti da manja skupina agresivnih ljudi prijeti dolaskom na Markov trg, da želi rušiti Vladu. Neshvatljivo je zašto su naši prijatelji ginuli da netko nakon 20 godina nasilno mijenja volju koju su građani iskazali na izborima. Ja ne ulazim u to tko je kakav predsjednik i kakva je vlada, no moramo priznati institucije svoje države, a ne samo predsjednike svoje stranke. Ne možemo reći da volimo svoju državu, a voljeti samo svoju stranku', kaže Erceg.

S obzirom na to da, kako tvrdi, mnogo njegovih suboraca misli isto, pokušao ih je potaknuti da pokažu drugo lice branitelja, no ostao je zapanjen količinom straha kod ljudi koji su u Domovinskom ratu činili herojska djela. 'Ako 20 godina nakon rata živimo u državi u kojoj ne možemo reći svoje mišljenje od straha i odmazde, vraćamo se u društvo nakon Drugog svjetskog rata kada je svladao veliki strah od Ozne', misli ovaj splitski snimatelj i fotograf.

Tvrdi da se boje za svoja primanja, za svoje mirovine, ne vjeruju, kaže, ni institucijama jer institucije, naglašava, u slučaju Savske 66 nisu djelovale u skladu sa zakonom. 'Misle si: ako država evidentno pokazuje strah i njena policija pokazuje strah i ne reagira prema nekom tko vrši nezakonita djela, što će biti meni?!' smatra Erceg. Kada je prosvjed u Savskoj započeo, i sam se uputio tamo jer je želio iz prve ruke vidjeti što se događa te je ubrzo na svom facebook-profilu počeo objavljivati postove protiv prosvjeda.

'Prvi dan kada sam napisao prvi moj post u vezi toga probušene su mi sve četiri gume na automobilu', tvrdi.

Snimke granatiranja i pad pod snajperskom vatrom

A kako je svoj stav o prosvjedu u Savskoj izbrusio tek kada je sam otišao tamo, tako se i početkom srpske agresije na Hrvatsku sam želio uvjeriti u stanje na terenu. Prošao je niz ratišta, dva je puta ranjen u Hrvatskoj, a ranjavanje u Sarajevu bilo je gotovo fatalno. Posljedica: osamdesetpostotni invaliditet.

Iako je na početku nevoljko krenuo s pričom o Domovinskom ratu, Ercegu su uspomene počele jedna za drugom navirati. Dva je puta bio u Kninu za vrijeme oružane pobune lokalnih Srba te nam je ispričao svoju zanimljivu dogodovštinu s Ratkom Mladićem.

Vozio iz Knina ležeći

'Kada sam drugi puta došao u Knin, vidio sam četnike, uvjerio sam se o čemu se radi i želio sam se staviti aktivno u obranu Hrvatske da svojim snimanjem posvjedočim o događanjima. Kada sam došao u Knin, tražio sam dozvolu za snimanje aktivnosti kninskog korpusa i dobio je. Mladić mi je kazao: Je li, ustašo, hoćeš li ići sa mnom da vidiš što ja radim s tvojima? Kazao mi je da u skradinskom zaleđu ima grupu ustaša koje su opkolili i da idem s njim da vidim kako će ih srediti', prisjeća se Erceg.

Pristao je i srećom bila je riječ o jakom hrvatskom uporištu te su naše snage dobro odolijevale napadima. Tada se našao i u neugodnoj situaciji jer je došao s okupirane strane i ispalo je da je Mladićev snimatelj. Pritom je napravio fatalnu grešku jer kazetu s materijalom nije predao nekome od kolega iz šibenskog ili splitskog dopisništva. Po povratku u Knin gdje je ostavio svoju Renault četvorku, Mladić mu je rekao da mu da kazetu da je pregleda te da se sutra vrati po nju.

'Rekao sam mu da je odmah pogleda, njegovi tjelohranitelji su mi stavili cijev uz glavu. Krenuo sam prema Splitu, kada su na mene otvorili paljbu. Vozio sam ležeći, virio sam da vidim kuda vozim', prisjeća je. U Knin se drugog dana, naravno, nije vratio.

Put ga dalje vodi u Dubrovnik. Ondje je trebao ostati nekoliko dana, snimiti dobre kadrove i otići. No zadržao se osam mjeseci. Uspio je zabilježiti dramatične snimke granatiranja. 'U Dubrovniku me zove urednik HTV-ovog dopisništva u sedam sati navečer i kaže da Zagrebu trebaju friški snimci iz Dubrovnika', kaže Erceg. Za nekoliko se minuta nacrtao na Stradunu i taman počnu padati granate po samoj jezgri, kao naručeno. U 7.25 vratio se u dopisništvo.

'Pošto nije bilo vremena za montažu, moja snimka je puštena bez provjere u eter u središnji Dnevnik direktno s kamere', s ponosom se prisjeća. 'Tražio sam način kako da plasiram snimke van i brzo su našle put do HTV-a, onda CNN-a i ostalih televizija. Talijanski predsjednik izjavio je prilikom priznanja Hrvatske kako se dugo nećkao da li da prizna Hrvatsku i u tom nećkanju vidio je snimke Dubrovnika i ti snimci su učinili klik da prizna Hrvatsku', hvali se.

Nakon Dubrovnika, 1992. odlazi u Bosansku Posavinu. Ondje je svjedočio iznimno krvavim borbama prsa o prsa te je svakog dana slao materijal u Zagreb.
Ranjen je studenome 1991. u Dubrovniku, a nakon toga i u Bosanskoj Posavini. Otamo odlazi u Sarajevo gdje je snimajući proboj Armije BiH i hrvatskih snaga ranjen u snajperskoj vatri. Tada je mislio da je gotovo.

'Smrskao mi je lijevu nogu i kada sam pao na pod, nastavio je gađati, ja sam se odvukao u neko dvorište. Još sam bio pri svijesti i išao podvezati nogu, no nisam imao snage. Kažem sebi, idem onda napraviti svoj zadnji snimak. No nisam mogao ni dignuti kameru. U tom trenutku gubim vid, ležim raširenih ruku i slušam ptice kako pjevaju. To je bilo zadnje čega se sjećam', kaže. Spasila su ga četiri pripadnika Armije BiH te su ga preko Igmana prebacili prema Mostaru. U mostarskoj bolnici htjeli su mu amputirati nogu, no on nije dozvolio te je završio u Splitu gdje mu je noga spašena. Potom odlazi na još jednu operaciju u SAD.

Nova borba 'terorista' Ercega

Nakon ratnih priča, Erceg nam kroz smijeh kaže kako sad tek sve počinje. 1993. je, naglašava, predstavljao jedinu političku snagu koja je otvoreno kritizirala Daytonski sporazum. Bio je u vrhu stranke Dalmatinska akcija.

Zbog toga je, kako tvrdi, na njega izvršen pokušaj atentata. 'Postavili su bombu na vrata prostorije gdje sam trebao biti. Spasio me zahod pa sam zakasnio deset minuta. Policija je istog trenutka u rekordnom roku uhapsila grupu pripadnika moje stranke želeći njih optužiti kao frakcijsku borbu. No kada su vidjeli da nisam stradao, izbacili su ih van iz policijske stanice i slijedi obrat. Policija me optužila za terorizam protiv Republike Hrvatske, da sam postavio bombu sam sebi da rušim ustavno-pravni poredak', priča u dahu.

Proveo je dva mjeseca u pritvoru i za njegov su se slučaj zainteresirale strane vlade. Policija mu je, tvrdi, podmetnula dokaze prilikom neregularne premetačine stana. Službeno je oslobođen optužbi tek 2000. godine. U isto vrijeme kreće njegova borba s MORH-om. 'Ministarstvo obrane mi je kao invalidu Domovinskog rata išlo adaptirati stan na najgornjem katu. Srušili su krov i pod izgovorom da nemaju više sredstava, napravili samo vanjska četiri zida. Digao sam kredit, napravio krov i uselio nazad i tog trenutka dobio sam rješenje o rušenju. Ja to do danas to nisam riješio', kaže.

Pisao je svima, požalio se i ministru branitelja Predragu Matiću kojeg prosvjednici žele smijeniti. On mu je obećao pomoći, no nikada se nije javio. 'Sve to nikako ne opravdava agresivno nasilno ponašanje i prijetnju ustavno-pravnom poretku. To nije način na koji se rješavaju problemi. Ovo može dovesti do građanskog rata. Ako budu nasilno rušili državu, ja ću je braniti', odlučno poručuje Erceg.