To je ono što je Francuska ugradila kao svoj doprinos modernoj Europi, i ta je vrijednost svima nama posve samorazumljiva, čak i kad ne živimo po njenim visokim standardima. Štoviše, pa u Europi se momentalno, nezavisno od terorizma, i vodi borba, pravi Kulturkampf, između onih koji se bore za svoja prava protiv neopravdanih povlastica.

Napad je kombinacija tvrdih i mekih ciljeva

Prema tome, dijelom je napad u Nici baš pravi ratni čin: to je atentat i na simboličke temelje Francuske i na ključnu vrijednost Europe. Ujedno, to je bilo ubijanje slavlja, atak na bezbrižne ljude i životnu radost, sličan kakav je bio na restorane i klub Bataclan u Parizu. Promenade des Anglais prelijepa je elegantna avenija, Europa za uživanje. Svatko za sebe razumije što je ovaj put srušeno i što je bila poruka. Napad je kombinirao tvrde i meke ciljeve, i u tom smislu promišljeniji je i ubitačniji nego nedavni pariški i briselski.

Dodatno je loše to što se dogodio sad kad se briselski blok zemalja trese zbog Brexita, što znači da je pažnja lidera i diplomacija drugdje, fokusirana na očuvanje EU-a i adekvatne moguće scenarije. Također, do sada u ovim temama maksimalno pouzdana Velika Britanija, nezaobilazna kad je riječ o sigurnosti Europe, smušena je, smotana, na nju se sada ne može računati. Dakako, svi sustavi države rade, jer su tako postavljeni, nikakav kaos na vrhu ih nije poremetio, ali dijelovi koji se tiču sigurnosti ili razmjene informacija prvi će se povući.

Njemačka je stabilna, ali ponovo će se dovesti u pitanje kancelarkina politika otvorenih vrata, jer ma kako je bila plemenita, nije bila pripremljena. U Švedskoj su političke i društvene turbulencije povezane s prijemom izbjeglica znatne, premda to nije razglašeno u europskim medijima. Slično je raspoloženje u Nizozemskoj, a život u Belgiji takav je da se jasno osjeti nelagoda i nesigurnost. Istočna Europa politički se zasebno artikulira, a možda slijede i promjene u europskim institucijama.

Video: Reuters

Na dnevni red dolazi francuski tabu, ograničavanje sloboda

To je europski okvir u kojem će se odvijati i političke promjene u Francuskoj. Razumljivo da su prve reakcije političke klase u Francuskoj ujedinjene u optužbi i pozivaju na solidarnost. Razumljivo, u prvim reakcijama izražava se sućut i solidarnost sa žrtvama, suzdržanost i odsustvo političkog nadmetanja. Sve drugo bilo bi neoprostivo. No i tu će se uskoro pokazati razlike. Generalno govoreći, predsjednik Hollande i vlada pomaknut će se nadesno. To je vjerojatno refleksan potez, jer će trebati uvesti nove, dodatne mjere osiguranja.

Te su mjere, nakon napada na Charlie Hebdo prošle godine, stvarno i uvedene. Sada će se svakako i pojačati, jer očigledno su bile nedovoljne. Već sad se postavljaju vrlo konkretna pitanja o sigurnosnim propustima koji su doveli do mogućnosti da se dogodi napad kamionom.

Da bi se ubuduće to spriječilo, mora postojati volja političke klase i raspoloženje naroda. To raspoloženje postoji i Hollande će morati na nj odgovoriti. Nakon napada na Charlie Hebdo i na klub Bataclan, restorane i Stade de France, reagirao je iznimno dobro. Bio je sabran, jasan, patriot, a nije odstupio ni centimetar od vrijednosti republike, kako Francuzi zovu svoju demokraciju. Nema sumnje da će i ovaj put francuski predsjednik pozivati na to da se vrijednosti ustanovljene padom Bastille, francuskom revolucijom i idejama prosvjetiteljstva sačuvaju.

U političkoj poruci prva je dva puta uspio, vjerojatno će i treći, ali neizbježno će zagrabiti u područje koje je bilo tabu tema za francusku ljevicu, a to su pitanja ograničavanja sloboda. Sve zavisi od toga na koju su trampu spremni francuski građani i kako će se oko toga dogovoriti. Donedavno ljevica u Francuskoj o tome doslovce nije htjela ni čuti, a kamoli razgovarati. Sad to predsjednik iz redova Socijalističke stranke mora smisliti i primjenjivati.

Jaz između elite i naroda sve je veći

Budući vjerojatni kandidat na predsjedničkim izborima, Nicolas Sarkozy, prikazuje se kao bolji i ozbiljniji u sigurnosnim pitanjima, a ujedno i politički bridi jako po desnom krilu svoje stranke i francuskog društva. Prošli put tako je okupio birače kojima se krajnje desna Nacionalna fronta činila previše radikalna.

Ali novi je element politički pohod Marine Le Pen koja je ublažila otvoreni fašizam i radikalizam Nacionalne fronte. Marine Le Pen jaši na nezadovoljstvu onog što narod izmoren krizom od 2008. nadalje te nekim zahtjevima globalizacije vidi kao gubitak svojih prava. Nezadovoljstvo se kanalizira u antipatiju prema tradicionalnim političkim klasama. Le Pen uzima glasače tamo gdje je prije vladala ljevica, dakle u radničkom miljeu.

Radnike i slabije plaćene građane ugroženih zanimanja francuski socijalisti godinama zanemarivali, a jaz između elite i naroda bio je sve veći. Intelektualna lijeva elita pazi kao kobac da se ne uvrijede transrodne osobe, a briga onog koji zarađuje premalo za svoje potrebe za te, njemu ili njoj, luksuzne probleme. To je samo ilustracija, ali i samo djelić objašnjenja o tome zašto je francuska ljevica izgubila utjecaj u nižim slojevima društva i nije zaživjela u imigrantskoj zajednici.

Čim se oda prva počast, dvije rođakinje Le Pen, Marine i Marion Maréchal, i drugi prvaci Nacionalne fronte napast će i glasovi će im skočiti. Krivit će Europsku uniju, krivit će Schengen, krivit će i Hollandea i Sarkozyja, krivit će useljenike u Francusku i islam. To je sve već radila, i sad će još i više. Kako će se nadesno pomaknuti i Hollande i Sarkozy, onda Nacionalna fronta mora biti još radikalnija i to će i biti.

Daljnja radikalizacija francuskog i europskog društva jest i cilj ovakvih atentata. Rat svih protiv svih, destrukcija, ali i gaženje vrijednosti na kojima Europa počiva, ova Europa, kao da će nam biti bolje ako je neće biti. Ako je ikome politički koristio ovaj atentat, onda je to Marine Le Pen, i sigurno će ubrati poene. Na sreću, Francuska je dovoljno otporna kao republika, pa i ovako uzdrmana, iznutra i izvana, udarena u samo srce svojih vrijednosti, sigurno će formulirati povijesno odgovoran odgovor, posve sigurno.