Mnogi njegovi predstavnici istodobno su endemični, tj. naseljavaju usko područje, i reliktni, što znači da su rijetki ostaci drevnog živog svijeta, koji je nerijetko većinom izumro, pa nerijetko predstavljaju pojave koje bi se mogle svrstati u izdanja tipa vjerovali ili ne.

U povodu 22. svibnja, Dana biološke raznolikosti, uz pomoć biologa Sveučilišta u Zagrebu dr. Božene Mitić i dr. Sanje Gottstein, te Državnog zavoda za zaštitu prirode, Hina predstavlja neke naj-naj pojave živog svijeta u Hrvatskoj, uz napomenu da ovo nije njihov konačan poredak, osobito kad je u pitanju podzemna fauna, nego više ilustracija.

Najrjeđe hrvatske biljke

Velebitska degenija (Degenia velebitica) je reliktna biljka žutih cvjetova, jedini predstavnik svog roda, endem koji raste u malom broju samo na planinskim točilima i u pukotinama stijena Velebita. Hrvatska ju je predložila kao prioritetnu vrstu na Dodatak II Direktive o staništima Europske unije. Ugrožena je vrsta (EN).
Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio) relikt je flore iz tercijara, endem plavih cvjetova koji raste samo vršnim dijelovima Biokova i na Troglavu. U statusu je gotovo ugrožene vrsta (NT).
Istarski zvončić (Campanula istriaca) istarsko-kvarnerski je endem koji raste na istočnoj obali Istre, na Cresu, Krku, Plavniku, Rabu, Pagu i podnožju Velebita. Simbol je starog grada Plomina. Spada u gotovo ugrožene vrste.
Palagruški kupus (Brassica botteri) usko je endemična vrsta koja je zabilježena samo na Velikoj i Maloj Palagruži. U statusu je gotovo ugrožene vrste. Inače, Palagruža je iznimno boga rijetkim biljkama i endemima poput palagruške zečine, palagruške preslice, pučinskog vranjemila, itd.
Dubrovačka zečina (Centaurea ragusina) jadranski je endem koji raste na obalnom dijelu u okolici Cavtata i u Splitu te na otocima od Dugog otoka do Palagruže, Lastova i Mljeta. Ima je i u Crnoj Gori. Ona je gotovo ugrožena vrsta.
Dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum) endemična je biljka zabilježena samo u Albaniji i Hrvatskoj, s jedinim nalazištem u Hrvatskoj na poluotoku Pelješcu. Spada u kritično ugrožene vrste.

Najrjeđe hrvatske životinje

Jedina podzemna slatkovodna spužva na svijetu je ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus). Živi isključivo u špiljama. Do sada je nađena na svega šest podzemnih sustava na Ogulinsko-plašćanskoj zaravni, koga je Institut za krške vode iz SAD-a proglasio jednim od deset najugroženijih krških ekoloških sustava na svijetu. Ubraja se u ugrožene vrste.
Jedini špiljski školjkaš na svijetu je špiljska kongerija ili dinarski špiljski školjkaš (Congeria kusceri). Endem je Dinarida, rasprostranjen na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Nedavno su iz dijela njegovih populacija opisane dvije nove vrste. Ugrožavaju je intenzivna urbanizacija te onečišćenje podzemnih voda. To je kritično ugrožena vrsta.
Najdublje pronađena podzemna životinja jest podzemna pijavica (Croatobranchus mestrovi). Endem koji živi je pronađen do sada samo u četiri duboke jame na sjevernom Velebitu. Prvi put je pronađena u Lukinoj jami - Trojami 1994. na dubini od 1392 metara. Još joj nije procijenjena ugroženost.
Jedini europski podzemni kralješnjak je čovječja ribica (Proteus anguinus). Endem je Dinarida. Genetske analize pokazale su da se ustvari radi o tri odvojene populacije, vjerojatno vrste. Može živjeti do sto godina, a mladi postaju spolno zreli u dobi od 15 do 18 godina starosti. Zbog uništavanja podzemnih staništa ima status ugrožene svojte.
Dalmatinski okaš (Proterebia afra dalmata) endemična je podvrsta danjeg leptira poznata s nekoliko lokaliteta na otoku Pagu, u okolici Zadra, Šibenika i Knina, s izvora Cetine te nekoliko mjesta sa sjeverne strane Biokova. Gotovo je ugrožena svojta. Nije isti rod s močvarnim okašem (Coenonympha oedippus ), čija je prisutnost kod nas nedavno potvrđena samo na nekoliko mjesta u Istri. Rijetko se nalazi od Francuske do Kine i Japana, ali je izumro u Belgiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Češkoj i Slovačkoj.
Svjetlica (Telestes polylepis) je endemična riba koja živi na uskom dijelu Gorskog kotara oko Ogulina i Kapele, ali u dva slijeva: jadranskom i crnomorskom. Nedavno je ustanovljeno da u zapadnom dijelu njezina područja živi zapravo druga vrsta koju su znanstvenici nazvali krški pijor (Telestes carsticus) jer ju ljudi nisu razlikovali.
Dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi) jedini je sisavac u ovom izboru, relikt iz porodice hrčaka, jedini predstavnik roda. Endem dinarskog krša nađen na 17 lokaliteta, na međusobno tri odvojena područja, pa se možda radi o dvije ili čak tri različite vrste. U statusu je nedovoljno poznate vrste.