Andrej Abramović, Goran Selanec i Lovorka Kušan troje je pravnih stručnjaka koji su u Ustavni sud ušli prije nekoliko godina, a od tada su u više navrata imali stavove potpuno drugačije od većine koja je donosila odluke, javlja Telegram.

I sada, kada se odlučivalo o ustavnosti mjera Stožera, pokazali su da razmišljaju drugačije. Tražili su najprije javnu sjednicu kako bi na njoj mogli biti nazočni i stručnjaci i mediji i ljudi koji su podnijeli zahtjeve Ustavnom sudu, kao i predstavnici Vlade o čijem se stožeru raspravljalo. Nadglasani su i sjednica se odvila u tajnosti. Nisu se složili ni s odlukama prema kojima su mjere Stožera bile u skladu sa zakonom i Ustavom, zbog čega upravo pišu izdvojena mišljenja.

A to su činili i u ranijim ustavnosudskom slučajevima, kad se nisu mogli pomiriti sa zaključcima većine. Ovo su neki od njih.

1. Lex Agrokor

Ustavni suci Abramović, Selanec i Kušan s kolegama se nisu složili ni kod ocjene ustavnosti Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku poznatijem kao Lex Agrokor. Za taj zakon Ustavni sud je u svibnju 2018. rekao da je u skladu s Ustavom.

No, Selanec i Kušan su u zajedničkom mišljenju upozorili kako njihovi kolege nisu dobro odvagnuli jesu li mjere iz tog Zakona, koji je donijet kako bi se spasio posrnuli Todorićev Agrokor, ograničile određena jamstva slobode poduzetništva, te jesu li njima dovedena u pitanje ustavna jamstva djelotvornosti sudske zaštite određenih skupina vjerovnika.

Problematičnim su u tom Zakonu, koji je za ostale ustavne suce bio OK, ocijenili i činjenicu da nije propisao preciznije kriterije procjene nužnosti i svrsishodnosti plaćanja starih tražbina odnosno preuzimanja novih zaduženja, niti je za to osigurao učinkovit nadzor.

Čak su poručili sudovima da u praksi, dok budu tumačili Lex Agrokor, zaštite ustavna jamstva poduzetničke slobode onim vjerovnicima koji su se našli u manjinskom položaju tijekom konkretnog postupka. Sudac Abramović otišao je još dalje te je napao Vladu ustvrdivši da je Lex Agrokorom pokušala prikriti ranije loše zakonodavstvo.

2. Tajenje iznosa za obranu generala Gotovine i Markača

Ovo troje sudaca bili su u manjini i kada je Ustavni sud odbio tužbu kojom je GONG tražio objavu ugovora Vlade RH i američke odvjetničke kuće Patton Boggs LLP za zastupanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača pred sudom u Haagu. Većina je zaključila kako taj ugovor, potpisan još 2011. godine, i dalje mora ostati tajan, jer bi njegova objava navodno mogla ugroziti vitalne interese Republike Hrvatske, posebno one međunarodne, budući da je u pitanju ugovor s inozemnom tvrtkom.

3. Štrajk

Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je u veljači 2019. ustavnu tužbu Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja protiv presude Vrhovnog suda o nezakonitosti štrajka na Hrvatskim studijima u travnju 2017. godine. I tada su Selanec, Abramović i Kušan imali izdvojena mišljenja, suprotna većini koja je odluku donijela.

Ustavni sud štrajkom na Hrvatskim studijima bavio se nakon što je tamo ukinut studij filozofije. Dio zaposlenika zbog toga se odlučio na štrajk, koji im je u konačnici zabranjen. To je Ustavni sud podržao zaključivši da se pitanja zbog kojih se željelo štrajkati uopće nisu mogla riješiti na taj način. Ocijenili su da se nije radilo o pitanjima koja bi bila povezana sa zaštitom i promicanjem gospodarskih i socijalnih interesa profesora.

Troje ustavnih sudaca u izdvojenom mišljenju naglasilo je da se ustavnu tužbu Sindikata trebalo prihvatiti i utvrditi povredu ustavnog prava na štrajk. “Smatramo da je pitanje stupnja slobode koje nastavnički kolektiv u zasebnim sastavnicama određenog sveučilišta ima u pogledu odlučivanja o strukturi i sadržaju obrazovno-nastavnog programa koji bi se na njima trebao provoditi legitimni interes kojeg zaposlenici tih sastavnica mogu štititi u okviru svog Ustavom zajamčenog prava na štrajk u odnosu prema središnjim upravljačkim tijelima sveučilišta”, napisali su tada Abramović, Kušan i Selanec.

Drugim riječima, zaključili su kako su profesori imali pravo štrajkati iako im nisu bila ugrožena usko radnička prava. Upozorili su i da je argumentaciju Sindikata većina ustavnih sudaca zaobišla. Ignoriralo se, smatraju, ono što se odnosilo na zaštitu zaposlenika, unaprjeđenje radnih uvjeta i jačanje kapaciteta nastavničkog kadra.

4. Prava Srba u Vukovaru

Ovo troje ustavnih sudaca nije se složilo ni s odlukom Ustavnog suda kojim je srpska nacionalna manjina u Vukovaru dobila nešto veća prava na upotrebu jezika i pisma nacionalne manjine. Naime, iako jesu ukinute neke odredbe Statuta Grada Vukovara, to je još u kolovozu 2015. tražio saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ostala je na snazi značajna ograda zbog koje su Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović doslovno napali svoje kolege.

U pitanju je ograničenje koje proizlazi iz “potreba većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-tih godina 20. stoljeća”. “Ne možemo prihvatiti da razina pojedinačnih i kolektivnih prava pripadnika nacionalnih manjina u tolikoj mjeri ovisi o vrlo neodređenoj i neizbježno subjektivnoj ocjeni ‘poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanju razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među njima’, napisali su u izdvojenom mišljenju Selanec i Kušan. U nastavku su zatražili da se jednostavno poštuju zakonske odredbe koje jamče nacionalnim manjinama njihova prava.

5. Ubojstvo mladog Srbina

Izdvojeno mišljenje ovi suci napisali su i u slučaju Neđeljka Blagojevića, čovjeka čijeg je sina, 25-godišnjeg Tihomira 28. travnja 1995. na benzinskoj postaji nedaleko Nove Gradiške ubio 18-godišnji hrvatski prognanik i to samo zato što je ovaj bio Srbin. Mlađahni ubojica je brzo identificiran i optužen, no početkom lipnja 1998. postupak protiv njega je obustavljen. Tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman pomilovao ga je, pa je Tihomirova smrt ostala nekažnjena.

Zbog toga je njegov otac tražio odštetu od Republike Hrvatske, no na kraju je njegova tužba odbijena. Obratio se putem odvjetnika i Ustavnom sudu RH jer je smatrao kako mu nije bilo zagarantirano pravo na poštenju suđenje. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je Republika Hrvatska dopustila da zločin nad njegovim sinom prođe nekažnjeno.

Ustavni sud Blagojevićevu tužbu ne prihvaća. Većina zaključuje kako su sve sudske instance djelovale složno te u njihovom odlučivanju o nepostojanju odgovornosti Republike Hrvatske nije bilo arbitrarnosti. No, Selanec, Kušan i Abramović ponovno ne dijele stav većine. Objavili su izdvojeno mišljenje u kojem su zaključili da je nekažnjavanje ubojice “čin koji i danas mora izazvati moralni užas, kad već ne pravni, kod svakog građanina”.

Obrazloženje sudova po kojem to ubojstvo nije bilo teroristički čin protivno je, napisali su, svemu što je bilo utvrđeno u prekinutom postupku protiv počinitelja. On žrtvu, primijetili su, nije otprije poznavao, ona mu osobno nije bila ni za što kriva i o njoj u trenutku ubojstva nije znao ništa osim da je Srbin.