S obzirom da je jesen, možda i nije tako nenormalno da se sveopćem padanju lišća ili kiše pridruži i poneka vlada. Ipak, simptomatično je to što je kriza eurozone uglavnom pomela socijalističke ili barem, da tako kažemo, ljevije vlade. Portugal, Irska, Grčka, Italija i sada Španjolska na europsku su financijsku havariju pokušale odgovoriti smjenom straže na vrhu. Hoće li to imati ikakvog učinka?
Nije potrebna teška analitička mašinerija za zaključak da ljudi u vremenu krize preferiraju konzervativnije, a u vremenu ekonomskog procvata progresivnije (čitaj: lijeve) vlade. EU je u ovoj godini to oblilato demonstrirao. Upravo je pala peta vlada, španjolska, zahvaljujući financijskoj nizbrdici na kojoj se zatekla većina zemalja eurozone. Populistička stranka Mariana Rajoya pomela je neobično širokom metlom Zapaterove socijaliste i osigurala apsolutnu većinu u parlamentu. Premda novi premijer nije nigdje precizirao kako točno misli podići zemlju iz spirale nepovjerenja financijskih tržišta – očekuje se da će cijena španjolskog duga za dva do tri mjeseca narasti sa sadašnjih sedam na devet posto, bez obzira na smjenu vlasti – Španjolci su, čini se, zaokruživanjem Rajoyovih populista htjeli više kazniti Zapatera nego nagraditi nove izborne pobjednike.
Kako je naglasio Adam Myers, tržišni analitičar Credit Agricolea, burze će malo do nikako reagirati na činjenicu nove vlade u Španjolskoj te ukoliko Rajoy ne reagira nekim novim drastičnim mjerama i u roku odmah ne krene smanjivati stopu nezaposlenosti, državu čeka apsolutno isti scenarij koji bi zadesio i Zapatera – nesolventnost i padanje na teret Europskog fonda za financijsku stabilnost. Myers daje novoj vladi rok od tri mjeseca te apokaliptički dodaje kako je malo vjerojatno da će Španjoska učiniti išta bitno u tom periodu.
Rajoy je pod snažnim pritiskom da stolice kabineta napuni tehnokratima, na što su zaigrale Grčka i Italija nakon pada svojih vlada. Grčki socijalistički premijer Papandreou prepustio je tako atenske uzde Lucasu Papademosu, renomiranom ekonomistu i donedavnom zamjeniku predsjednika Europske središnje banke. Manjak političkih kvaliteta i ambicija tehnokrata istovremeno je bonus i mana. Politička scena ukupno ubire poene na činjenici da bolne i drastične mjere ne moraju platiti vlastitim logom, no nedostatak je, posebice u slučaju novog grčkog premijera, sklonost da pogne glavu i izbjegava konflikte, kako prenosi Wall Street Journal. Još je jedan temeljni paradoks tehnokratskog političkog vodstva: taj da ne reflektira volju građana, tj. da nisu izabrani voljom onih koji će trpjeti konzekvence njihovih političkih odluka.
U Italiji je situacija nešto drukčija. Ljevica je tamo kapitulirala još davno prije krize eura i račun za predbankrotno stanje morao je platiti emblematski antisocijalist – Berlusconi. Njegovu stolicu počeo je grijati akademski ekonomist Mario Monti koji također tek treba provjeriti koliko mu je financijska ekspertiza državno upotrebljiva. Bio je povjerenik Europske komisije za jedinstveno tržište, a potom i za tržišno natjecanje, no tamo za vratom nije imao sindikate i slojeve društva koji će proizvesti kaos ukoliko bi se usudio biti vjeran do kraja svojoj tržišno liberalnoj viziji. Pitanje je i hoće li mu parlament dati podršku za najbrutalnije, ali i najefikasnije reforme poput promjene zakona o radu gdje se posebno ističe članak 18 koji kaže da tvrtka s više od 15 zaposlenih praktički nema ovlasti otpustiti stalno zaposlene.
U Irskoj je ožujak po sličnoj recepturi smijenio premijera Briana Cowena i kaznio njegovu stranku Fianna Fail koja i nije nešto lijeva sama po sebi, ali je definitivno s lijeve strane tadašnjih izbornih pobjednika stranke Fine Gael. Da se ne zaletimo predaleko s tezom da dužničku krizu mahom preuzimaju desni konzervativci – Fine Gael je formirala vladu s izrazito lijevim irskim laburistima.
U Portugalu, baš kao i u Irskoj, dogodio se konsenzus oprečnih strana političkog spektra. Socijaldemokrat Jose Socrates podnio je ostavku usred financijskog kolapsa, no njegova je stranka nakon izvanrednih izbora formirala vladu s konzervativnim narodnjacima i, ponovno, socijaldemokratskim premijerom Pedrom Passosom Coelhom.
Možda ima ponešto psihološke istine u repetirajućoj tezi da desnica u Europi ubire vrhnje s kipućeg financijskog lonca, no to je doista ponešto. Kao prvo, primjećuje Piotr Kaczynski iz Centra za europske političke studije, ove godine Unija nije doživjela ništa više smjena vlada nego u protekloj godini. K tome, vlade koje su dočekale financijsku krizu nisu redom izgubile posao. Latvija, Estonija i Poljska (doduše, jedino je Estonija članica eurozone) ponovno su izabrale iste igrače na vrhu.
Francuska pak kao da tjera totalnu kontru političkom trendu. Sarkozy, premda mrvicu anketno osnažen u posljednje vrijeme, solidno zaostaje za socijalističkim kandidatom Francoiseom Hollandeom. Nadalje, u rujnu se dogodila i senzacija da su senat nakon više od 50 godina preuzeli socijalisti.
Kad se već igramo trendova, recimo i da su na listopadskim izborima u Danskoj socijaldemokrati predvođeni Helle Thorning-Schmidt oteli vladu koaliciji desnice i centra.
Ukratko, financijsku nepredvidljivost Starog kontinenta savršeno prati nepredvidljiva volja glasača. Zvuči najnormalnije.
