Ne može se zaključiti da je Papa samo kiksao. Ti susreti s novinarima u avionu dok se putuje u inozemstvo pomno su planirani, gotovo kao predstava, i Papa se priprema. Ne improvizira. Pa se postavlja pitanje tko to uopće informira Benedikta odnosno, ako je dobro informiran, zašto izvrće činjenice.

Naime, stvarnost je bitno drukčija od one koju je opisao Papa u avionu i od one o kojoj je zborio tijekom propovijedi u svetištu Santiago de Compostela u subotu i u nedjelju tijekom posvete bazilike Svete obitelji u Barceloni. Istina je da nijedna vlada od smrti brutalnog diktatora Francisca Franca do danas nije toliko pomagala Crkvu.

Iako je promjenom ustava iz 1978. Španjolska sebe definirala kao nekonfesionalno i laičko društvo, čime je pokušan prekid s nacionalističkim katolicizmom koji su prakticirali biskupi koji su servisirali zločinačku diktaturu, u Zapaterovoj se Španjolskoj nije smanjio nijedan centimetar crkvenih prava. Dapače, 2007. je Vlada za 34 posto povećala iznos koji ministarstvo financija kupi među građanima, a ide Crkvi.

Podaci su neumoljivi: država financira Crkvu s preko šest milijardi eura godišnje (katoličke škole, obavezan vjeronauk u državnim školama, razne kapelanije poput onih u vojsci i policiji, obnova sakralnih objekata, plaće biskupa i svećenika itd.), pa su se kritičari pobunili i zauzvrat pitaju Papu zašto on ne odgovara na pitanje o padu sakramentalnog života, to jest o pomanjkanju interesa španjolskih nominalnih katolika za stvari Crkve i vjere.

Kažu da treba početi od jednostavne činjenice da je Benedikt XVI u razvikanoj i dugo pripremljenoj fešti u povodu posvećivanja Gaudijeve katedrale u Barceloni okupio tek četvrtinu od 400.000 vjernika, koliko su gradske vlasti i sama Crkva očekivali i najavljivali.

Papa je, prije svega, teolog i otuda njegova trajna briga da pomiri vjeru i razum. Njegova druga posjeta Španjolskoj trebala je biti odlična prigoda da učini to čime se bavi, da poveže vjeru, intelekt i kulturu. Nije uspio. Kao nekakav Herkules, Papa pokušava zaustaviti nezaustavljiv val sekularizacije koji zahvaća cijelu Europu, a Papa je dao do znanja da je u toj borbi Španjolska nekakva prva fronta, tamo gdje se odlučuje o tom ratu. Ratzinger, naravno, pretjeruje.

Niti je Španjolska 'svjetlo Tridentinskog koncila', kako je pisao veliki humanist Menéndez y Pelayo, niti je Francuska 'mezimica i prvorođena u Crkvi'. Oni koji su izašli Papi u susret u Galiciji i u Kataloniji, a pljeskali su Benediktu, doista pripadaju nekom prošlom vremenu i jednoj Crkvi koja radije bira dogmu nego stvarnost. Ti ostaci ostataka drže još živom sve slabiju vatru toga koncila kojim se Crkva pokušala naoružati pred naletom modernizma.

Papa je bio izuzetno neugodan kada je usporedio suvremeni laicizam s progonom katolika i paljevinom crkava za vrijeme španjolskog građanskog rata jer, ako je tada bilo nekakvog antiklerikalizma, ono je prije svega bilo odgovor tiraniji koja je vladala stoljećima u braku trona i oltara, mača i križa.

Ratzinger je navalio kao kakav srednjovjekovni križar tražeći od cezara da pomogne u pitanjima Boga, napadajući teškim anatemama sve one oblike obiteljskih odnosa koji nisu 'naravni'. Stojeći pred grandioznim dijelom Gaudija, Benedikt je promašio priliku da pomiri dvije vizije svijeta koje su i pokrenule fantastičnu gradnju katedrale Sagrada familia: reakcionarni klerikalizam i revolucionarni antiklerikalizam katalonskog radničkog pokreta.

Papina je posjeta, konačno, imala mnogo slojeva, među kojima je politički govoreći najvažniji onaj koji je slavio Benediktove riječi na katalonskom jeziku jer se konzervativni nacionalizam u Kataloniji hrani uzaludnim snovima da će se jednog dana oformiti i katalonska biskupska konferencija. Katolička crkva, to treba znati, korača jako iza autonomnog katalonskog društva: Katalonija nije čak ni partikularna crkvena pokrajina jer se biskupi ne usuđuju to pitanje postaviti na dnevnom redu Svete Stolice gdje stoji prioritet kralja i španjolskog episkopata (uključujući i Baskijaca) – spasiti državu od raspada. Tu državu, sviđalo se to Papi ili ne, drži zajedno i uvjerenje da Bogu ide Božje, a caru carevo.