U petak navečer, dvadeset minuta poslije ponoći, poslao sam mejl svojem prijatelju Goranu koji se sastojao od samo dvije riječi: 'Jeste OK?' Pitanje se odnosilo na njega i njegova dugogodišnjeg životnog partnera Zorana, koji već pet godina žive u Parizu, gdje privode kraju svoje doktorate, sad već predaju studentima i osvajaju međunarodna priznanja za svoj znanstveni rad. Iako živimo u različitim gradovima Europe, Goran i ja se trudimo održati naše prijateljstvo preko mejla s obzirom na to da ja nemam Facebook, a on nema Twitter te se inače dopisujemo o knjigama, filmovima i muzici koju slušamo, a naravno i o događajima u svojim životima koje želimo podijeliti jedan s drugim. Zajedno smo doživjeli da nas hrvatski homofobi pokušavaju spaliti molotovljevim koktelom na zagrebačkoj Povorci ponosa, zajedno smo trčali do Glavnog kolodvora kada su muškarce koje volimo napali homofobi, zajedno smo preživjeli neke važne događaje u našim životima i sama pomisao da je možda među nesretnim Parižanima koje su teroristi smaknuli me je izluđivala.

Goran je odgovorio tri minute kasnije, tijekom kojih nisam uspijevao ne misliti na to kako se jedan od terorističkih napada u kojima su fanatici povezani s Islamskom državom ubijali Parižane odigrava u blizini tržnog centra Les Halles, što je i stanica metroa na kojoj sam izlazio kad sam bio u posjetu Goranu i Zoranu, dakle da se možda nalaze vrlo blizu mjestu gdje su upravo odvija brutalni pokolj. U redu, tješio sam se, sigurno nisu otišli na nogometnu utakmicu, a ni Eagles of Death Metal nisu baš muzika koju slušaju, ali možda su u petak navečer otišli u neki restoran na večeru, možda su jednostavno šetali ulicom, možda upravo oko njih fijuču meci, možda... I kada mi je u inbox stiglo 'Jesmo, bez brige.' te kratak opis te velike panika koja je u noći s petka na subotu vladala u Parizu, kada su svi zvali svoju obitelj i prijatelje da utvrde jesu li se našli na meti napada, mogao sam odahnuti, jer Goran i Zoran su živi!

Nažalost, u terorističkom divljanju kilera povezanih s IS-om u Parizu je ubijeno oko 150 ljudi, a više od 200 ih je ranjeno, neki se još vode kao nestali iako to najvjerojatnije znači da više nisu među živima. Riječ je o najgorem terorističkom napadu u Francuskoj u ovom stoljeću koji je odjeknuo diljem Europe i zato što su u noći s petka na subotu i stotine tisuća drugih ljudi, možda i milijuni, slali mejlove, provjeravali facebook-profile, slali SMS-ove i zvali ljude u Parizu da provjere jesu li u redu. Goranu su trebale samo tri minute da mi odgovori (a nisam bio naravno jedini koji ga je pitao da potvrdi kako je još uvijek živ), ali i tih 180 sekundi je bilo više nego dovoljno da osjetim ogromnu tjeskobu i zabrinutost, pa mogu i donekle zamisliti kako je bilo onima koji odgovor nisu dobili. Za mnoge Europljane krvavi petak 13. u Parizu bio je nešto vrlo osobno, napad i na ljude koje osobno poznaju; this time it's personal

Usput, to objašnjava i zašto reakcije u Europi nisu bila takve i na teroristički pokolj koji se dan prije dogodio u Beirutu, osim naravno kod onih koji paradno vole cijeli svijet i sve ljude na njemu podjednako, naporne moralizatore kojima je strašna smrt stotina ljudi ponajprije prilika da ukazuju na vlastitu, posve impotentnu, svetost. Zato se već po društvenim mrežama vode izlišne rasprave o tome treba li na svoj profil staviti francusku zastavu ili ne (odgovor glasi – koga briga!), zato su već i krenule brojne reakcija u kojima se ponajprije iščitava prigušeno oduševljenje napadima na Pariz, i to ne samo standardno cinično online likovanje IS-a, nego svih onih koji smrt stotina Parižana koriste za svoje sitne ksenofobne političke ciljeve.

Iako najvjerojatnije to nikad ne bi priznali javno, pa ni samima sebi, nema sumnje da je mnogima u Europi od sreće zaigralo srce dok su pratili izvještavanje o pariškoj tragediji, jer im je to dalo priliku da se odmah oglase i zatraže da se sve muslimane protjera, da na Facebooku natipkaju neki kolosalno idiotski status, da važno objašnjavaju geopolitiku i zašto je Francuska to zaslužila, da pozivaju da se na sirijske izbjeglice na vanjskoj granici EU-a puca kalašnjikovima, da šire paniku pitanjem 'Zar mislite da netko jednog dana neće napasti Hrvatsku?', uz obavezno naglašavanje da pritom ne šire paniku, da se brže-bolje jave i poruče da njihova država neće sudjelovati u raspodjeli izbjeglica unutar EU-a.

Poljska je tu doista primjer najgoreg licemjerja, država koja je 2003. zdušno navijala za Bushovu katastrofalnu invaziju na Irak (za koju i jedan Tony Blair u međuvremenu priznaje da je začetak Islamske države), šepurila se u nesposobnoj 'Coaltion of the Willing', čak neko vrijeme imala i svoju okupacijsku zonicu u Iraku i uživala u tome što u EU-u figurira kao vjerni američki igrač, a sada se – ni 48 sati nakon pokolja u Parizu – javlja da odustaje od primanja minornog broja izbjeglica po dogovorenoj kvoti. EU im je odgovarala dok su iz Bruxellesa sisali milijarde iz strukturnih fondova, dok je koristila kao štit prema Rusiji, a sada i dalje žele te milijarde, ali nikako ne nekoliko tisuća izbjeglica. Očito je nova vlada u Poljskoj, predvođena ultrakatolicima iz stranke na čijem je čelu zloglasni preživjeli blizanac Jaroslaw Kaczynski, samo čekala priliku da službeno poruči 'fuj izbjeglice' i smrt 150 ljudi u Parizu uvidjela kao savršenu priliku da to onda i učini.

Turboateisti su se pak orgazmički oglasili s pozivima da se uništi svaka religija što bi npr. moglo započeti sravnjivanjem svih crkava i džamija u Europi sa zemljom, otprilike kao što je IS uništio Palmiru. Učimo od najboljih!

Pobogu, pa zar ne možete barem na trenutak zašutjeti s takvim glupostima?! Zar ne možete dopustiti da se bez konstantnog pozadinskog šuma sitnodušja, idiotizma, nacionalizma i ksenofobije par dana žaluje za pariškim žrtvama?! Da niste progovorili, i dalje bi podsjećali na normalne ljude koji imaju u sebi minimum empatije!

Ali da imaju taj minimum empatije, sigurno ne bi imali potrebu sve to izreći, oduševljeno se – kao druga, 'civiliziranija', europskija strana novčića u odnosu na oduševljenje IS-a – valjajući u krvi ubijenih Parižana. Nije teško zamisliti i da stražarima u norveškom zatvoru Anders Behring Breivik ovih dana govori: 'Eto vidite, jesam li vam rekao?' Glume glas razuma iako su tek glas mržnje koja propovijeda o sigurnosti kao vrhunskoj vrijednosti ljudske egzistencije.

A Europa u kojoj danas živimo - uključujući i ovaj grozni teroristički napad na Pariz i njegov noćni život ('dekadenciju i perverziju', kako je rekao IS; hm, čija li je to još retorika?) - najsigurnija je otkako ljudi u Europi žive. Uza sve probleme Europe, zapravo nam nikad u višemilenijskoj povijesti Starog kontinenta nije bilo bolje, i baš zato i milijuni očajnika gledaju prema tom svjetioniku blagostanja i sigurnosti te žele ovamo doći. Možda je to i razlog što danas u Europi imamo toliko kukavica, velikih zagovornika slobode kad treba prazno pričati, a nespremnih da se suoče s brojnim i svakodnevnim izazovima koje sa sobom donosi život u slobodi.

Iako preko svake mjere izlizan baš zato što je tako suštinski istinit, vrijedi još jednom podsjetiti na glasoviti citat Benjamina Franklina: 'Those who surrender freedom for security will not have, nor do they deserve, either one.' Tj. 'Oni koji će predati slobodu za sigurnost neće imati, niti zaslužuju, ni jedno.'

To u Europi možda najbolje zna Pariz, taj veliki revolucionarni grad, u kojemu su stotine tisuća ljudi ginule kroz povijest da nas sve oslobode od jarma poremećenih apsolutističkih vladavina utemeljenim na zločinačkom konceptu 'plave krvi', dakle antiljudske ideje da su neki ljudi već svojim rođenjem bolji od svih drugih ljudi koji im moraju onda biti podanici. Sloboda, jednakost i bratstvo nisu samo riječi nego moćne ideje, temelji današnje Europe sa svim njezinim vrlinama i manama, za koje su se Parižani borili kao nitko u povijesti čovječanstva.

Parižani su zapravo u samoj noći terorističkih napada, dok su gradom odjekivale eksplozije, rafali, sirene policije i hitne pomoći, pokazali cijeloj Europi kako se treba reagirati u takvoj situaciji svojom spontanom akcijom #PorteOuverte na društvenim mrežama. Objavljivali su taj hashtag poručujući svima onima koji se u tom trenutku nalaze na ulicama Pariza i koji zbog kaosa i blokade ne mogu doći doma da su im vrata njihovih stanova otvorena. Primali su na tisuće nepoznatih ljudi u svoje stanove, sklanjali ih od potencijalne smrti i ranjavanja, bez ikakve garancije da im u dom neće tako ući i jedan koji će unutra zapucati. Jer Parižani znaju da ako želiš biti čovjek i živjeti slobodno, jedino čega se trebaš plašiti je strah.

Za slobodu ipak treba hrabrosti, treba moći i u najgoroj situaciji riskirajući vlastiti život, poručiti – vrata su otvorena!