Što te smeta, prasice? – pitam ja sebe kao da ne znam da se iza ove moje nenametljive vanjštine krije pogani dalmatinski jezik. Istina, umalo sam zasuzila od sreće kad je onaj iskonovac u reklami malčice sebi u bradu opsovao. A i dežurne dušobrižnike sam poslala na jedno mjesto nakon što su se pred koju godinu zgranuli nad reklamom za vibroprsten emitiranom u prime timeu. Ne znam, možda bi djeca mogla, ne daj bože, pitati čemu to služi, pa kako bi im mati i otac ikad oka sklopili od stida.

Narafski, tu se nije moglo čuti ni 'p' od psovke, ali točno je da jako dobro (osim u svakodnevnim, nazovimo to, 'bliskim' razgovorima) toleriram natruhe prostota u reklamama jer mi se čini da je to svojevrsno osvježenje u uštogljenom domaćem oglašivačkom svijetu gdje se nosi sve 'po pe-esu'. No da ne bi ispalo da se posve nekritički odnosim prema spomenu bludnih radnji u marketingu, postoje argumenti zašto bi ih trebalo koristiti a zašto ne. Za početak, prostote nisu zamjena za dobar copy. Nisu nimalo 'kul' ako nisu integrirane u priču ili brand identitet. Nije ih pametno koristiti ako služe jedino i isključivo privlačenju pozornosti jer time oglašivač riskira da ispadne prost, sirov i bedast. Korištenje prostota, makar one bile praćene i 'beepom', bez ikakve svrhe i smisla brandu može pomoći jedino u tome da doživi javnu osudu što nikako nije dobro kad su već, je l', budžeti u igri.

S druge strane, poigravanje sa 'šporkicama', kako ih od milja volim zvati, reklami može donijeti dašak humora i lavinu emocija, može pomoći potrošaču da se identificira s brandom ili ga potaknuti na akciju. Slučaj s Iskonovcem, po meni, spada u kategoriju identifikacije, a tu 'pasmater' formulu rado bih vidjela u, recimo, nekoj reklami za deterdžent. Znate onaj moment kad zaprljate čistu, bijelu, popeglanu košulju? Što kažete onda? I ja mislim. I niste jedini. Prema istraživanjima provedenim na američkom tržištu, jedna od 200 izgovorenih riječi je psovka s time da u taj prosjek nisu ubrojene one na stranim jezicima. Također, ustanovili su da javni govori, pogotovo oni s političkim predznakom, zvuče uvjerljivije ako se govorniku omakne koja prostota.

To zna i Obama, pa je tijekom političkog govora o ekološkoj katastrofi u Meksičkom zaljevu izjavio da namjerava 'kick some ass', što su PR stručnjaci pozdravili, uvjeravajući narod da je time predsjednik htio pokazati da zaista, ali ono zaista, vjeruje u to što govori. To i ima nekog smisla. Isto kao što bi, recimo, i premijer Milanović možda skupio više simpatija da je nakon slučaja Ferdelji umjesto: 'Građani, sori', kazao: 'Građani, sranje.'

No na stranu te političke šporkice kakvima smo izloženi svaki dan, činjenica je da kreativna upotreba prostota zaista može učiniti ponešto dobra za reklame. Osim što, dakle, može nasmijati, može učiniti brand humanijim i osnažiti poruku koja se želi komunicirati. I, treba li dodati, ne smije vrijeđati. I još nešto, psiholozi uvjeravaju kako su psovke poželjne dok su rijetke jer tada mogu ispuniti sve navedene funkcije. Možda mi baš zato ova dama s početka priče ide na živce.