Proljetno sunce već je skoro bilo dosegnulo svoj zenit iznad Rivalnog u općini Martijanec nedaleko od Ludbrega dok je Matej, kolega fotograf, mašući rukama bezuspješno pokušavao otjerati pčele oko glave zašavši duboko na njihov teritorij, a autoru ovih redaka nakratko je palo napamet da promjeni životni poziv, napravi radikalan rez ili ukratko sve ono što čovjeku udari u glavu kad olovne pare s gradskog asfalta u mozgu i plućima zamjeni seoski zrak. No nije ovo tekst o medvjedu s fotoaparatom koji je pokušavao uloviti pčele u letu ni novinarovoj životnoj introspekciji.

Istina, pojavit će se kasnije i pravi medvjed, ali priča je o pčelama, Mladenu Namjesniku, pčelaru iz Križovljana, i vrhunskom medu za koji nedavno ponovno osvojio zlatne medalje na svjetskoj pozornici. Ovaj put u Parizu, iz kojeg je donio pet komada, za med od bagrema, lipe, cvjetni, amorfe i šumskog mediljkovca. Žiri sastavljen od dvanaest stručnjaka od Turske do Velike Britanije naslijepo je, organoleptičkom metodom, ocjenjivao pristigle uzorke sa svih strana svijeta. I potvrdio da je Namjesnikov med, jedini koji je na natjecanju bio iz Hrvatske, najbolji u spomenutim kategorijama.

Formula za uspjeh - vrhunska priprema

Iznad zlatne bila je samo platinasta kategorija, a nju su osvojili mahom prozivođači rijetkih vrsta meda koji se prave u malim količinama.

'Da bi se dobio vrhunski med, ipak je potrebno puno znanja i iskustva. Iako su pčele te koje prave med iz nektara i nose ga u košnice, naš posao je da ga u takvom obliku bez dorada i prerada prosljedimo do potrošača. Ali da bi taj med bio natprosječne kvalitete, uz prirodne uvjete, za to je vrlo bitno kako se s tim košnicama radi, gdje su postavljene, gdje i kako se vrca, transportira, skladišti i, na kraju, u kojim se uvjetima puni. Kada to napravite sve vrhunski, i med će biti vrhunske kvalitete', otkriva nam Mladen formulu za uspjeh.

No u cijeloj priči nije sam. Tu su supruga Mirjana i dva sina. Obiteljski biznis. Ako vam kojim slučajem spomenuto prezime zvuči poznato, nije čudno jer iza Namjesnika su stogodišnja obiteljska tradicija proizvodnje meda i nebrojna priznanja. Pariz je bio korak dalje od Londona, u kojem su prije četiri godine osvojili tri zlatne medalje.

A Rivalno je početna točka. Na sedam, osam hektara zemlje Namjesnici su prije nekoliko godina posadili kesten i višnju s namjerom širenja biznisa od kojeg planiraju imati dvostruku korist. Otamo pčele na prikolicama kamiona kreću na pašu po Hrvatskoj. Na ograđenom zemljištu nalaze se dvije. Jedna kamionska s oko 120 košnica i jedna manja za koju je vidljivo da je ručne izrade.

'Imamo tri kamionske i četristotinjak košnica. Jedna je nekoliko kilometra dalje, a jedna u Lonjskom polju. Ova manja, tu je napravio moj otac i Land Roverom je vozio na Pohorje u pašu smreke', s ponosom ističe Mladen, koji je od oca davne 1987. godine naslijedio obiteljski posao. Vožnja pčela po bivšoj državi bila je u to vrijeme pionirski pothvat, kao i košnica koju mu je osmislio otac desetak godina ranije.

Naime, muzejski primjerak prikolice specifičan je i po tome što su na njemu namontirane tzv. Namjesnikove košnice iz 1974. godine.

'Riječ je o posebnoj AŽ košnici (Alberti – Žnideršičeva košnica, op.a) koju je on modificirao i prilagodio za naše uvjete. Tipična AŽ košnica ima od 10 do 12 okvira, a on je napravio sa 16 okvira, koja ima mogućnost pregrađivanja i vodoravno i okomito. Košnica je modificirana tako da su dvije matice mogle biti unutra', objašnjava.

Iako broj pčelara i košnica u Hrvatskoj posljednjih godina raste, 2018. bilo ih je oko sedam tisuća, a danas je brojka prešla devet tisuća, profesionalnih pčelara koji žive od toga zapravo je malo. Prosjek košnica po pčelaru je 50, a u kategoriju većih s više od 150 košnica ulazi tek njih nešto više od tri posto.

'Nas koji živimo od ovog posla, koji imamo 400-500 košnica, je oko jedan posto, ako ne i manje od toga. Ljudima je to većinom hobi. Pčelarstvo je posao u kojem ne ovisite samo o sebi. Sad već sedam, osam godina govorimo da su lošije godine, ali ako je to tako već toliko vremena, onda to nisu lošije godine, to nije izuzetak nego pravilo. I opravdan je strah da bi moglo biti gore jer se onda od toga neće moći živjeti. A mi od ovoga živimo', navodi.

A da se od proizvodnje meda ne može živjeti, podsjeća nas nagrađivani pčelar, smatrali su i u Europskoj uniji (EU) prije nego što su u nju ušle Mađarska, Bugarska, Rumunjska i Slovenija.

Hrvatska nema količine za izvoz

'EU je smatrala da se od pčelarstva ne može živjeti. Jer cijela zapadna i sjeverna Europa nemaju razvijeno pčelarstvo zbog klime i time se zapravo nisu bavili. Oni nemaju tradiciju. Tek kad su spomenute zemlje ušle u EU, pčelarstvo su počeli ozbiljno doživljavati jer Mađari, Rumunji i Bugari su najveći izvoznici u EU', objašnjava.

Hrvatske u tom krugu nema, posljednji podaci govore da godišnje proizvedemo nešto više od devet tisuća tona.

'Pariz godišnje pojede deset tisuća tona, a Njemačka uveze oko sto tisuća tona. Hrvatska ima kvalitetan med i uz Francusku imamo najšarolikiju strukturu paša, što daje raznovrstan asortiman. Ono što Hrvatska nema su količine za ozbiljan izvoz', bez dvojbi je Namjesnik.

Dok razgovaramo u domu obitelji u Križovljanima, gdje nas je na ulazu dočekao američki buldog, naš sugovornik objašnjava zašto ih nema u velikim trgovačkim lancima.

'Četrdeset godina imamo svoju trgovinu na tržnici u Varaždinu i opskrbljujemo manje trgovine. Uspijevamo tako zaokružiti proizvodnju i prodaju. U velike lance nemamo ni ambiciju ući. Uvjeti koje postavljaju su robovlasnički', smatra.

Problem su i količine jer nitko od proizvođača ne može garantirati da će iz godine u godinu imati onoliko koliko lanci traže. A garancija nema zbog globalnog zatopljenja, bolesti pčela, ali i sječe šuma. Pitamo ga koliko su se stvari promijenile otkad je preuzeo obiteljski posao.

Masakr šuma lipe na Bilogori

Puno, odgovara bez razmišljanja i nastavlja kako su prije imali sedam, osam paša, a danas ih je četiri, pet.

'Prvo što se dogodilo jest da su šume lipe počele nestajati. Masakrirane su sječom po Bilogori, ali i po cijeloj Hrvatskoj. Kesten nestaje dijelom zbog sječe, a dijelom zbog raka kore. Šumarije masovno ruše ta stabla i umjesto njih se sadi hrast ili neke druge vrste. Bagrem je ostao, ali i kod njega ima bolesti i stari bagremi se suše. U Dalmaciji zbog visokih temperatura nestaje vrijesak, a i planike je sve manje. Rušile su se šume i prije, ali se puštalo da nam tom mjestu izrastu ista stabla. Danas nije tako. Siječe se i sadi se hrast. Iz kojeg razloga - ne znam. To je pitanje za Hrvatske šume', govori pomalo rezignirano.

A sezona paša samo što nije krenula. Od travnja do kolovoza gust je raspored. Kakva će godina biti, nitko sa sigurnošću ne može reći.

'U posljednje vrijeme najveći problem pčelarima predstavlja poremećaj vremena. Zime nisu kakve bi trebale biti. Proljeća su prohladna s mrazevima. Mi sad šetamo po rubu i gledamo što će biti. Jer ako temperatura ode u minus, bagrem će se smrznuti i to je onda za njega gotova priča', objašnjava.

A upravo zbog mraza i lošeg vremena prije dvije godine uopće nisu imali bagrema, a prošle kestena. Prema uobičajenom hodogramu, prvo selenje pčela je na uljanu repicu u Slavoniji.

'Najčešće smo na području Orahovice i Osijeka. Onda se vraćamo doma na bagrem, potom idemo u Posavinu na amorfu i nakon toga kesten na Baniji i lipa na Bilogori. U srpnju jedan dio pčela, onaj što je na Bilogori, odlazi na suncokret, a ono što je na Baniji odlazi na šumsku pašu jele i smreke u Liku. Nakon toga se spuštamo na južni dio Velebita i u Dalmaciji ostajemo preko zime skroz do proljeća, nakon čega slijedi povratak kući', izreferirao nam je ukratko pčelinji godišnji put.

Bliski susret s medvjedom na Velebitu

Dok su pčele na paši, Namjesnici nisu s njima, košnice su pričvršćene i straha od krađe nema.

'Nismo imali loših iskustava, ali moj brat koji se bavio pčelarstvom jest. Njemu su u pet godina dvije prikolice izgorjele. U Arboretum opeki u Vinici klinci su išli krasti med. Zapalili su knjige da dimom smire pčele, onda su zapalili prikolicu. Tri maloljetnika i jedan punoljetnik. Mi nismo imali značajnije gubitke, pa ni kad je bio pomor pčela prošle godine. Iako se gubici svake godine povećavaju jer kroz srpanj i kolovoz budu velike suše i u prirodi nema ničega i pčele ne dolaze u snagu u kakvoj bi trebale biti. Uđu li slabije u zimu, gubici bivaju sve veći', navodi.

Njihove pčele su one kojih je i 80 posto u Hrvatskoj – kranjska, siva koju literatura opisuje kao otpornu na zimu, vrlo prilagodljivu i odličnu medaricu.

Obilazeći izložbeni prostor u dvorištu kuće u čijem su produžetku smješteni skladište i pogon za vrcanje i pakiranje Namjesnici su se prisjetili i bliskog susreta s medvjedom na Velebitu, ali i traga koji je kandžama za uspomenu ostavio na jednoj od prikolica.

'Kako su košnice pričvršćene i relativno visoko, medo nije mogao napraviti neku štetu, ali je uspio razjariti pčele. A on se od njih brani tako da se valja. Oko prikolice je bilo sve raskopano i točno se vidjelo kuda je pobjegao u šumu. Za uspomenu je ostavio i trag s kandžama na prikolici. Kad smo došli do prikolice, nismo mogli raditi s pčelama jer su nas osjećale kao da smo medvjed, toliko su bile uznemirene. Bilo je to prije šest godina', smijući su se prisjetili.

No za razliku od njih, medo je uspio napraviti štetu na košnicama, ne njihovima, koje nisu bile na prikolici. Lukavstvom kojim se poslužio pozavidjele bi mu i lisice.

'Medvjed zna što će se dogoditi kad uznemiri pčele i zato kad podigne košnicu, odnese je dvadesetak metara dalje i baci je na pod i onda zbriše. Pčele izađu i vraćaju su na mjesto gdje su bile, a on se vrati za pola sata i gozba može početi', prepričavaju Namjesnici dogodovštine s Velebita.

Takve košnice pčelari su pokušali zaštiti električnim pastirima, no medvjedi su i njima brzo doskočili tako da bi se svom snagom zatrčali u ogradu, probili je, otrpjeli mali udar struje, a potom navalili na košnicu.

Najskuplji medljikovac, a ne kesten

Osim nekoliko vrsta meda, proizvode i propolis, matičnu mliječ, orahovac s medom, višnjevac s medom, mednu rakiju, ali i niz voćnih rakija i pelud. Od medova najbolje navode ide livada, a slijede bagrem i kesten.

Premda je uvriježeno mišljenje da je na tržištu najskuplji med od kestena, Namjesnik to demantira i navodi kako bi to trebao biti šumski med – medljikovac.

'To je specifična vrsta meda, jedini med koji nije cvjetni med. Ustvari to je medna rosa iznimno bogata mineralima i ugljikohidratima', istaknuo je.

S obzirom na sve probleme s kojima se susreću, činjenicu da je PDV na med i dalje 25 posto i među najvišima u EU, pitamo ih bili bi se danas da se vrate u 1987. godinu ponovno uhvatili pčelarstva i proizvodnje meda. Pogledavaju se, a onda gotovo u glas kazuju – teško.

Dva vječna pitanja

Za kraj ostavljamo dva vječna pitanja. Prvo - kako razlikovati lažni od pravog meda i drugo koliko iznosi okvirno ulaganje za opremu, pčelinje zajednice i za otprilike dvadeset košnica. Odgovor na prvo pitanje glasi – vrlo teško, odnosno samo analizom, a na drugo – s današnjim cijenama oko dvadeset tisuća eura, pod uvjetom da imate gdje držati pčele.

'Naši ljudi su upućeni jer u Hrvatskoj postoji tradicija medarstva i ljudi znaju što je dobar med. Svaka staklenka hrvatskog meda u trgovini treba imati zaštićenu deklaraciju sa serijskim brojem. Na stranici poljoprivredne agencije upišete broj i pokazat će vam se tko ga je i kad proizveo. To je garancija da je provjeren i da je pravi jer je prošao i analizu. Drugi način je da ga kupite direktno od pčelara', zaključio je Namjesnik.