Bio je brat vođa, vodič revolucije, kralj kraljeva – Gadafijevi naslovi kroz 41 godinu vladavine Libijom bili su jednako živopisni kao i njegov odlazak. Stupanj političkog sljepila i samozavaravanja revolucionara iz Sirta koji se toliko identificirao s Libijom da je 1977. mogao formalno stupiti s vlasti, a bez da se promijeni išta u političkoj strukuri moći, graničio je psihopatologijom i postoji nešto iskreno konzekventno u padu libijskog poručnika. Sve do samog kraja revolucionarnog ustanka u Libiji, Gadafi se obraćao fantomskim sljedbenicima koji su u njegovoj pomahnitaloj fikciji činili većinu libijske populacije. Ostale je zvao štakorima. Povijest mu je uzvratila istim vicom. Dana 20. listopada, pronađen je sakriven u zemljanoj cijevi, upravo poput štakora, pretučen i konačno ubijen od postrojbi Libijske nacionalne oslobodilačke vojske. Gadafi je do posljednjeg daha snimao trijumfalističke audio poruke, a kako očevici kažu, u istom je deliriju i dezorijentiranosti dočekao kraj. Za razliku od Tunisa i Egipta gdje je arapsko proljeće katapultiralo državne lidere bez oružanog sukoba, treba priznati kako bi Gadafi i dan danas opsjedao Benghazi i razapinjao šator u Tripoliju u nekom sirijskom scenariju da nije bilo intervencije NATO-a. No za razliku od krvoprolića u Siriji, s libijskim poručnikom bilo se izuzetno lako i isplativo obračunati. Izolirao je zemlju bizarnom diplomacijom, zamjerio Zapadu nizom terorističkih akcija u osamdesetima, državni aparat bio je praktički nepostojeći, a i obilne rezerve nafte bile su praktički nadohvat ruke strateškim interesima Zapada. Bilo je dovoljno pomesti vladajuću obitelj.

Osama Bin Laden

Osnivač Al Kaide i nekadašnji mudžahedinski saveznik SAD-a u sovjetsko-afganistanskom ratu, prometnuo se u američkog neprijatelja broj jedan nakon terorističkih napada na New York 2001. Trebala su proći tri predsjednička mandata ne bi li ga najmoćnija obavještajna služba na svijetu locirala i likvidirala. Ubojstvo pod pokroviteljstvom Obame bilo je isključivo simboličke prirode, osim što je zakompliciralo ionako nategnute odnose SAD-a i Pakistana. Bin Laden je u vrijeme kada je ustrijeljen u tajnoj rezidenciji u Abbottabadu u Pakistanu, 6. svibnja, bio već odavno tek Al kaidin brend. Mitska figura bez upliva u operativne djelatnosti osipajućih Al Kaidinih jedinica od sjeverozapadnog Pakistana i Jemena do Somalije i Magreba kije su uzele stvar džihada u svoje ruke i s daleko većim fanatizmom nego se to svidjelo Bin Ladenu. Međutim, Al Kaidin guru sam je posijao ideološki i autoritarni problem porukom kako je sveti rat odgovornost pojedinca. Ne treba ni spominjati kako je teroristička skupina masovno izgubila podršku arapske javnosti zbog brutalnosti i fanatizma s kojom se rijetko tko mogao identificirati, bez obzira na antiamerički sentiment. Revolucije u Egiptu i Tunisu samo su dodatno gurnule Al Kaidu na marginu demonstrirajući kako su promjene moguće drukčijim i uvjerljivijim sredstvima.

Hosni Mubarak

Bivši egipatski predsjednik također je doživio nagli obrat u životopisu koji ga je od oficira u sedamdesetima uzlazno doveo do funkcije prvog čovjeka države. Mubarak je uživao predsjedničku stolicu punih trideset godina, da bi u svega 18 dana revolucije uz tešku volju odstupio s dužnosti. Sada mu se sudi zbog smrti nekoliko nenaoružanih civila za vrijeme prosvjeda, a istražuje se i njegova moguća upletenost u atentat na predšasnika mu Anwara Sadata. Premda je na osobnoj razini definitivno krahirao, nije sigurno koliko je politički poražen. Vrhovno vijeće vojnih postrojbi koje upravlja zemljom i koje je najvećim dijelom sastavljeno od njegovih bivših pristaša želi se uspostaviti kao nedodirljiva poluga vlasti, bez obzira na nedavne izbore i uspostavljanje institucija demokratske vlasti.

Ben Ali

Mezimac Elizejske palače i čovjek koji je odigrao istaknutu ulogu u organizaciji američko-palestinskog dijaloga u osamdesetima možda je odigrao dobar blef u diplomaciji, ali je nakon siječanjskih protesta u Tunisu pokazao prave karte. Kukavički bijeg s obitelji u Saudijsku Arabiju za sada ga čini pravosudno imunim na kaznu od 35 godina zatvora zbog pranja novca i trgovine drogom. Ben Ali se po Ujedinjenim narodima igrao političkog dobrotvora, osviještenog humanitarca i antiterorista. Osnovao je UN-ov Svjetski fond za solidarnost i pokrenuo Transsaharsku antiterorističku inicijativu, no kod kuće je redovito gušio ljudska prava, slobode medija i ostavio mlađe generacije bez ekonomske perspektive. Izbore je uglavnom dobivao s preko 90 posto podrške.

Dominique Strauss-Kahn

U usporedbi a navedenima, pad Strauss-Kahna odigrao se na nešto mekšem terenu. Adut francuske ljevice na predstojećim izborima i šef MMF-a imao je sve šanse potući Sarkozyja na predsjedničkim izborima u proljeće iduće godine. Da se izrazimo pjesnički, omakla mu se pogrešna hotelska soba. S renomeom ženskaroša koji se ne libi koristiti političku moć u seksualne svrhe nipošto nije bio izuzetak, no iz nekog čudnog razloga mu nije palo na pamet da se seksualna moć može iskoristiti u financijske svrhe. Njujorška sobarica koju je navodno silovao – čin koji je sudski proces korigirao u konsenzualni seks s pokušajem ucjene – otvorio je pandorinu kutiju bivših Strauss-Kahnovih testosteronskih ekscesa. Mogli bismo zaključiti da je platio poštenu cijenu, ali iz krivog razloga. Za sada se Strauss-Kahn ne namjerava politički rehabilitirati, no kopačke još nije objesio o klin.