Lani smo pisali o moćnima koji su propali, a ove godine, da malo promjenimo rakurs, o idejama kojima ne polazi ili nije pošlo za rukom.

Ekonomska nejednakost i društvena nepravda uvijek su postojale i neće nestati. Ali protekle je godine zamisao da su nejednakost i nepravda neizbježne i da moraju biti tolerirane doživjela teški poraz. Ekonomska kriza, ponajviše u SAD-u i Europi, istaknula je informaciju, tj. spoznaju koja je postojala u našim glavama, ali koja nije imala političku snagu koju je zadobila tijekom 2011: malo njih ima previše, a većina premalo. Ništa novo, rekli bismo, ali su sada cifre koje govore o nejednakosti u glavama svih, gotovo svih. Pa, kao što nas je na to podsjetio mučenik Muhamed Buazizi, mladi prodavač voća i povrća koji se zapalio u Tunisu i tako pokrenuo lavinu revolucija, nova netolerantnost ili nulta tolerantnost nije samo usmjerena protiv gospodarskog dispariteta. Pogađa svaku nepravdu i svaku obespravljenost. Milijuni Arapa izašli su na ulice, srušili su opake diktatore i režime i zadali težak udarac navedenoj ideji, tj. da je njihova budućnost bila osuđena da bude istovjetna njihovoj prošlosti. Da, točno je: nejednakost i nepravda neće nestati, ali ove ih je godine bilo puno teže braniti.

Strahopoštovanje onih koji vladaju, posjeduju ili znaju više nego ostali

Godina na izmaku je bila jako loša za reputaciju ili ugled političara, ekonomista ili, općenito govoreći, bogataša. Saznali smo da mnogi vladari nemaju moć ili sposobnost preuzimanja ili donošenja fundamentalnih odluka pa tako i da, primjerice, svaki onaj koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju ima potpuno različito rješenje i tumačenje krize te da bogati, svejedno jesu li to poduzeća, kompanije ili pojedinci, a koji su pridonijeli ekonomskom debaklu, jedva da i nose teret svojih poteza. U prošloj je godini legitimitet vladajućih, eksperata i lidera ozbiljno poremećen. Ne vjerujemo im niti imamo u njih povjerenje, a da bi se imalo autoriteta mora se posjedovati legitimnosti i kredibilnosti.

Globalizacija političke nepopustljivosti

Nesposobnost ili nemogućnost republikanaca i demokrata u SAD-u kako bi se dogovorili o najgorućim temama je možda najegzemplarniji primjer. Ali europska kriza i kriza eura također je postala akutna zbog tvrdoglavosti političkih vođa i stranaka. Paralizirajući sukob vlade i opozicije u Italiji, Španjolskoj ili Belgiji, gdje je to bilo osobito karikaturalno, ništa ne moraju zavidjeti onomu preko bare. Naime, riječ je odista o globalnom fenomenu. Od Tajlandije do Japana, od Rusije do Indije i od Južne Afrike do Meksika, politička se polarizacija pretvorila u opću paralizu (pa i u nas: novi saborski zastupnici još nisu bili zagrijali fotelje kad su već bili počeli žestoki međusobni obračuni i bojkoti). Ideji da postoje nacionalni interesi koji moraju biti iznad izbornim ambicijama već dugo ne ide dobro a u 2011. joj je išlo posebno loše.

Okoliš je u alarmantnom stanju

Zamisao da treba djelovati odmah i žestoko, to jest izuzetno čvrsto. A ideja da bi se izbjeglo daljnje zagrijavanje planeta nestala je iz agende. Eto, i Kanada je odlučila istupiti iz dogovora iz Kyota i pustiti emisije CO2 ‘tutta forza’. Ova ideja nije se mogla natjecati i izdržati pritisak ekonomskih havarija, financijskog kolapsa i ponovljenih promašaja u rješavanju krize, rastu nezaposlenosti, ubojstvu Osame bin Ladena, arapskoga proljeća ili medijskoj hegemoniji Justina Biebera ili Lady Gage. Iako još nije na listi prioriteta, zdravlje zemaljske kugle nastavlja propadati: najsvježiji podaci, precizni i nepobitni, dokazuju da je toplina površine Zemlje povećana za jedan Celzijev stupanj u posljednjih 50 godina te da je to zatopljenje puno jače i brže nego što su znanstvenici do sada predviđali. K tomu, ideja da je potrebno djelovati sve je nepopularnija.

U 2011. tirani su zabilježili ishod frke u koju je upao Moamer el Gadafi te malo bolje promotrili situaciju njegova sjevernokorejskoga partnera, svježe umrloga Kim Jong-ila. Prvi je odbacio ideju da posjeduje atomski arsenal (a novac za to mu nije nedostajao), dok režim Pyongyanga ne napušta svoja atomske bombe bez obzira na galopirajuće siromaštvo u kojem živi tamošnje stanovništvo. Ako su prije imali dvojbe, Gadafijev kraj je potvrdio neke diktatore u uvjerenju da njihovo preživljavanje ovisi od toga da posjeduju nuklearni arsenal koji je dobra brana od međunarodne intervencije i učinkovitiji od vojske stranih plaćenika.

Ovo je, sasvim sigurno, vrlo osoban i, sasvim sigurno, nepotpun popis ‘ugroženih ideja’. Jer idejama koje su gurale Bin Ladenova Al Kaida ili Chavezov ‘socijalizam za XXI. stoljeće’ također im nije pošlo za rukom. Ideji da je najbolji način borbe protiv narkotika jest potpuna zabrana ili političkoj platformi Tea Party u SAD-u također se ove godine nije dobro pisalo.

Kaže Angela Merkel da se, propadne li euro, neće pisati dobro ni Europskoj uniji, to jest, da se to već obistinilo.

Kako bilo, pozvani smo i sami vidjeti što to u našim životima i u našem društvu ostaje ili mora ostati cilj, utopija ili zdrava opsesija.