'Svi koji zagovaraju ponovno uvođenje tradicionalnog služenja obaveznog vojnog roka, moraju znati da nas od toga ne dijeli samo pola milijarde kuna troška, nego i činjenica da je Hrvatska ostala bez infrastrukture koja bi smjestila tu masu vojnika', kaže za tportal Dubravko Gvozdanović

‘Naravno, obavezno služenje vojske podiže sposobnost države da se obrani, ali jednako tako jasno je da ono ima cijenu koju Hrvatska u ovom času ne može platiti', govori Gvozdanović i ističe dva ključna razloga što je vojni rok od tri mjeseca iluzija.

‘Prvi problem su, kao što svi znamo, financije. Vojna obuka nije besplatna, a država je mora pratiti i infrastrukturno. Hrvatska, osim što nema novac kojim bi platila opremu, hranu, streljivo vojnicima koji bi bili na obuci, nema ni vojarne u koje bi ih smjestila, jer ih je zajedno s poligonima za izobrazbu dobrim dijelom otpisala kao neperspektivne’, objašnjava Gvozdanović te upozorava da vojnici moraju imati odore, čizme, puške, streljivo, dovoljno časnika i dočasnika da se bave njima, a treba ih nahraniti i barem minimalno platiti.

'Moderna vojska mora čovjeka obučiti da rukuje sofisticiranom opremom'

‘Ljudi kod nas često misle da je za postajanje vojnikom dovoljno naučiti čovjeka da rukuje osobnim oružjem, ali to je tek manji dio obuke. Moderna vojska mora čovjeka obučiti da rukuje oružnim sustavima, odnosno specijalističkom opremom koja je sofisticirana i nije je moguće svladati za tri mjeseca, kao što se predlaže', pojašnjava on.

U tom roku čovjeka se može naučiti osnova rukovanja osobnim naoružanjem, ali ovo je 21. stoljeće u kojem valja prosječnom vojniku pružiti obuku uz koju može postati kvalitetno obučen poslužitelj nekog raketnog sustava, tenka, topništva, helikoptera.

‘Rukovanje oružnim sustavima rezervirano je za profesionalne vojnike, ali i ljude na obuci moraš donekle osposobiti da mogu rukovati tim sustavima, barem kompetentno, jer za vrhunsko rukovanje treba puno više vremena. Tako obučen čovjek neće postati pilot, ali mora moći pomoći u naoružavanju helikoptera, održavanju tenka, korištenju protutenkovskog oružja', govori Gvozdanović.

Vojnik se ne može voziti u oklopnim vozilima 'kao vreća krumpira'

Upozorava da je vojska sofisticiranija nego što je bila, pa se u novim oklopnim vozilima vojnik ne može voziti ‘kao vreća krumpira’.

'U jednom oklopnom vozilu postoje sredstva za komunikaciju, oružne stanice, optoelektronski sustavi za izviđanje. Jasno je da je tri mjeseca malo za sve to', upozorava on i prelazi na drugi ograničavajući faktor:

'Možemo se zavaravati, ali jasno je da ne postoji voljni čimbenik kod mladih da služe vojni rok. Sjetimo se da kada je država ukidala vojni rok, odaziv je bio poražavajući. Svi su išli u civilnu službu.' 

Hrvatska je stoga prešla na profesionalnu vojsku koja se popunjava iz redova onih koji se prijave na dobrovoljno služenje.

Odaziv je za sada dovoljan, ali valja imati na umu da je zapošljavanje u vojsci cilj mnogih mladih koji ne mogu naći drugi posao sa sigurnom i pristojnom plaćom. Čim se ekonomija oporavi, možemo očekivati pad interesa za vojnu profesiju, upozorava Gvozdanović.

Koliko je mladih spremno žrtvovati komoditet civilnog života?

'Malo je onih koji bi svojevoljno otišli u neku vojarnu, gdje će ih nekakav narednik maltretirati, gdje će spavati s 20 ljudi u sobi, gdje će imati jedan tuš na 20 ljudi i slično. Pitam se koliko je mladih spremno žrtvovati komoditet civilnog života. A valja uvažiti i to što je današnji civilni život puno komotniji nego što je bio prije 20, 30 ili 40 godina, kada je mnogima odlazak u vojsku bio i korak naprijed u životnom standardu, a ne maltretiranje.'

Gvozdanović smatra da je romantično mišljenje da su mladi željni i voljni trpjeti muke vojničkog života kako bi stali na branik domovine od nekih budućih realnih i manje realnih prijetnji, čisto samozavaravanje.

Upozorava i da je člankom 47. Ustava propisano da je vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana.

‘Kako da građanin ispuni svoju ustavnu obvezu ako mu država nije u stanju osigurati ni temeljna znanja koja ta obveza podrazumijeva?’ pita se Gvozdanović.

‘Podržavam ideju da bi svaki građanin u slučaju opasnosti po državu morao imati stečena osnovna vojna znanja, koja bi mu omogućila da uz što manje dodatne izobrazbe postane učinkovit vojnik i pouzdan dio obrambene strukture.

Obuka u školi prezrena kao relikt društvenog sustava propale SFRJ

Znam da ću nekima možda zvučati čudno, ali jedini način da se ljudi jeftino pripreme za sudjelovanje u obrani jest uvođenje predmeta u škole, poput nekadašnje Općenarodne obrane i društvene samozaštite. To je jedini financijski održiv model kroz koji bi se ljudi upoznavali i učili o sustavima obrane, bez da se stvaraju golemi materijalni troškovi koje nosi novačenje i smještaj vojnika u vojarne’, objašnjava Dubravko Gvozdanović.

Kaže da kroz škole ljudi ne bi postali vrhunski vojnici, ali to ne bi postali niti nakon tri mjeseca obuke u vojarni. Naučili bi se osnovama rukovanja oružjem, zakonitostima i zakonima ratovanja i osnovama vojne taktike.

‘Takva obuka u školi mogla bi biti podloga za vojničku obuku prilikom mobilizacije. Ako gledamo realno, i nakon služenja vojnog roka, već nakon godinu dana spremnost i vojnička znanja dramatično padaju na nekih 20 posto, što je sasvim normalno ako se ne održavaju dodatnim vježbama.

Učenje osnova vojnih vještina kroz predavanja u srednjoj školi ne bi bilo ništa manje efikasno od tromjesečnog služenja vojnog roka, samo bi donijelo daleko niži trošak i ne bi izazvalo poplavu zahtijeva za civilnim služenjem vojske. To je dobra strategija koja je kod nas prezrena kao relikt društvenog sustava propale SFRJ, a mnogi zaboravljaju da se izobrazba vojnika-građana jedne Švicarske temelji na gotovo identičnom modelu, pa je ne treba odbacivati kao nekakvu komunističku ekskluzivu', kaže Dubravko Gvozdanović i zaključuje da taj model ne bi trebalo odbaciti u ovim uvjetima, čak i da nije 'dokazan' na zapadu.