Svašta je o nama mislila Veronika Gevorgyan, 21-godišnja Armenka iz Erevana – da smo grubi i glasni, da govorimo nešto nalik ruskom, ali nikako nije očekivala da se toliko ljudi vozi biciklima po gradu. U međuvremenu, saznala je da je hrvatsko nacionalno biće skroz toplo, susretljivo i, da prostiš, znatiželjno do bola. Došavši pred pet mjeseci u Zagreb kao volonterka s diplomom iz novinarstva, s udrugom Syncro – Synergy (prepisujem, bave se neformalnom edukacijom i osobnim razvojem u svrhu stvaranja proaktivnih i odgovornih individua), mnogi su se stereotipi skršili, barem do onog trenutka kada treba ući u prekrcan tramvaj. Armenka je odmah osjetila nježnu povezanost s rodnim krajem – super, i u Zagrebu se ljudi laktare i naguravaju ne bi li se ukrcali! Doduše, tramvaj se već sam po sebi pokazao atrakcijom. U Erevanu takvo što ne postoji.

Prvi dojmovi su najiskreniji: 'Iznenadilo me koliko se ljudi ovdje vozi na biciklima i nitko ih ne gleda krivo. A onda sam primijetila kako se polovica razgovornog jezika svodi na 'aha' i 'dobro'. Kao stranac odlično sam prihvaćena od samog početka. Ljudi u Hrvatskoj govore jako dobar engleski.'

Što reći, Hrvati su se nalijepili na Veroniku od samog starta. Veli cura da je upoznala hrpu ljudi, s nekima se čak blisko sprijateljila, a biti dobar frend sa Zagrepčaninom znači prije svega milom ili silom ispričati mu sve o svojem životu: 'Ne znam, u pet mjeseci neki ljudi ovdje znaju više o mom životu, obiteljskoj situaciji, nego što znaju moji dugogodišnji prijatelji iz Armenije. Nekada su preznatiželjni. Žele znati o stvarima na koje nikako ne mogu utjecati, ali dobro... S druge strane, ne osjećam takvu odgovornost prema tim odnosima kao što je to običaj u mom gradu. Tamo je nezamislivo da pozoveš jednu prijateljicu van, a drugu ne. Hrvati su puno opušteniji po tom pitanju.'

Svašta je Veronika saznala na Trešnjevci o životu, svijetu i, prije svega, samoj sebi. Zagreb joj je postao drugo ime za emancipaciju, naglo sazrijevanje, pojačanu dozu samopouzdanja i odgovornosti. Hrvatska ju je, između ostalog, naučila i kako je lijepo pozdravljati ljude: 'Stvarno mogu reći da sam u zadnjih pet mjeseci postala druga osoba. Evo, za Božić sam posjetila svoju obitelj i primijetila da pozdravljam susjede. Nešto što prije nisam baš radila. Kada sam dolazila u Hrvatsku, pitala sam se kako ću se slagati sa svojom novom sredinom, a sada mi se čini da sam se potpuno stopila sa Zagrebom.'

E, lako ti je kad si iz Armenije. Zemlje koja ima manje love, manje mogućnosti, manje bicikala i toliko manje mora da ga uopće ni nema, ali je, sve u svemu, poprilično nalik našem balkanskom perecu. Evo, Veronika savršeno razumije naše neumorno drvljenje o politici, kao i ideju da ti je uvijek netko drugi kriv za životnu situaciju. Armensko-hrvatsko pobratimstvo u svemiru sastoji se i od potrebe da se ljudi što prije i što lakše životno osiguraju, pa će svojim životnim sokovima dati da ishlape u potrazi za stalnim i sigurnim poslom, a potom u osiguravanju nekretnina i što opsežnijeg materijalnog probitka.

Ima i pokoja razlika: 'Primijetila sam da se ovdje vrlo lako rade stvari za koje je u Armeniji potrebno dugo studiranje. Ne postoji toliko brige oko toga tko će što raditi jer postoje mnoge opcije. Mi stalno razmišljamo kako nešto učiniti, postići, kako otići studirati u inozemstvo... Mislim da se u Armeniji puno teže radi za isti učinak. K tome, ne razumijem baš da ovdje netko završi faks u jednoj struci, a onda hoće raditi u nekoj sasvim drugoj.'

U Armeniji se i puno ranije zaranja u bračne vode. Velik broj Veronikinih frendica se već udalo ili zaručilo, a tak su zakoračile u dvadesete. Vidi cura da se u Hrvata ljubavni zavjeti isporučuju u nešto kasnijoj dobi, kojoj uglavnom prethodi period istraživačkog liberalizma. Ni sama ne zna što da misli o tome, malo je sve skupa zbunjujuće i civilizacijski intrigantno: 'U Armeniji je nezamislivo da cura i dečko žive zajedno, a da nisu u braku. I pravilo je da kada hodaš s nekim, pretpostavlja se da ćete se vjenčati. Nema šanse da cura dolazi u stan dečka ili obrnuto prije nego se to dogodi. Kod vas je sve to shvaćeno neobaveznije.'

'Ajde da i mi nekom ostavimo dojam liberalnog miljea pa makar za to morali potegnuti sve do azijskih stepa. Istina, u nečemu smo daleko patrijarhalniji od Armenaca. Veronika se čudom čudi kako žene u Hrvatskoj mahom mijenjaju prezime pri udaji. Mislim, čemu?: 'Ja imam svoje ime i prezime. To sam ja. I zašto bih ga mijenjala zbog udaje? To u Armeniji ne radi nitko.'

Eto, dođe ti Danac i priča ti kako mu je u Hrvatskoj genijalana ta fiksacija na obitelj, pa ga Armenka potom ispravlja s pričom da je obitelj nešto izuzetno važno i da nije ziher da razumije to hrvatsko poigravanje s odnosima.

Veronikini pogledi po pitanju braka i predbračnog smještaja ostali su neuzdrmani, što ne znači da je Hrvatska nije bacila na koljena po drugim točkama. U slučaju hmeljnih derivata, cura priznaje da ju je Lijepa naša naučila piti pivo. Prije dolaska u Zagreb probala je alkohol svega jednom u životu. 'Prvo što sam shvatila kada sam izašla u Zagrebu jest da svi živi piju pivo. Bilo mi je glupo da uvijek naručujem nešto drugo, pa sam je i ja počela piti. U Armeniji je sve to vrlo drugačije. Kada se ide van, ljudi obično piju kavu ili pojedu neki kolač', priča mi Veronika znanstvenu fantastiku iz Erevana. Kava i kolači? Pa toga nema ni na Kubi. Tamo ekipa navečer izlazi na sladoled...

So far so good... cura se ušemila u Zagreb do te mjere da se igra s idejom da upiše kod nas Pravni fakultet. A tko se i ne bi integrirao u situaciji gdje ti prilaze na ulici s pitanjem 'mogu li vas fotografirati, imate tako nevjerojatne oči?' ili gdje svakog dana na Facebooku dodaješ svježu porciju frendova. Zagreb se hoće družiti s Veronikom, znatiželjan je, bez obzira na sporadične ispade blesavih pitanja a la: 'Jesi li kada vidjela more?' Oprostit će nam Armenka sve. Ipak je to grad gdje sve vrvi od povijesti, fasada i ulica, gdje 'nacija pokazuje svoje pravo lice', a cura kaže da voli stare stvari.

Hm, živi na Trešnjevci, radi u centru... 'pravo lice nacije'... Jel' to možda mislila na Savsku?