Poljska tradicionalno jako ovisi o ležištima ugljena na jugu zemlje gdje su ljudi izloženi zdravstvenim i ekološkim posljedicama rudarenja. Ali sada se u njezinim sjevernim baltičkim lukama pojavio novi problem s ugljenom.

„Ugljena prašina je posvuda”, rekla je Wozniewska za AFP stojeći ispred kuće u kojoj je odrasla.

„Bila je bež boje”, rekla je 37-godišnjakinja, pokazujući na fasadu koja je sada prekrivena debelim crnim slojem ugljene prašine.

„Naš dan počinje stalnim čišćenjem i brisanjem jer svaki put kada otvorimo prozor ili vrata prašina uđe unutra.” Uz vlastiti ugljen, Poljska ga i uvozi iz inozemstva. Većina uvezenog ugljena dolazila je iz susjedne Rusije, ali nakon što je Moskva izvršila invaziju na Ukrajinu, Poljska je zabranila uvoz iz Rusije. Suočena s visokim cijenama energije, okrenula se Kazahstanu, Kolumbiji i Indoneziji za opskrbu, a lučke vlasti skladište ugljen sve bliže stambenim područjima. Wozniewska, koja ima mjesec dana staru kćer, rekla je da njezina obitelj više ne boravi u vrtu.

„Filteri za zrak i ovlaživači zraka rade nam non-stop. A kada želimo dijete izvesti van.... odvezemo se negdje drugdje u šetnju umjesto da budemo ovdje”, rekla je. Wozniewska, prisiljena govoriti glasno zbog buke kamiona u luci, rekla je da kamioni „voze non-stop, cijeli dan, neovisno o tome koliko je sati”.

„Nikada nije bilo ovako loše”, rekla je. Tako misli i Elzbieta Rostalska, čija kuća gleda na lučki kanal uz koji stoje gomile ugljena.

„Živim ovdje više od 40 godina... Nikada nije bilo loše kao sada. Dvadeset i prvo je stoljeće, mogli bi to raditi drukčije”, rekla je za AFP.

Pustinjska oluja

Kad dođe ugljena prašina, „kao da je pustinjska oluja, ne možete vidjeti svijet na drugoj strani, sve je prekriveno prašinom”, dodala je 64-godišnjakinja.

„Imam astmu pa ponekad, kada je zagađenje jako veliko, ostavlja loš okus u ustima.” Wozniewska je rekla da njezin otac ima emfizem pluća, kroničnu plućnu bolest. Drugi stanovnik četvrti, Henryk Motyl, boluje od kronične opstruktivne bolesti pluća (KOPB).

„Trebao bih nakratko ostaviti prozor širom otvorenim svaki dan, to su mi rekli u bolnici”, rekao je taj 66-godišnjak.

Njegova supruga također ima zdravstvenih problema. Nedavno je otišla odande i „glavobolje su joj kao nekim čudom prestale”, rekao je Motyl. Njihova kći Anna Motyl-Kosinska sada se bori da se stane na kraj tom zlu, koje je počelo prošle jeseni kada je uoči zime bio povećan uvoz ugljena.

„Ugljen loše kvalitete iz raznih dijelova svijeta drži se u svakom praznom kutku i zakutku”, rekla je.

„Ostavljaju ga gdje god mogu, čak i na mjestima na kojima ga ne bi trebao biti." Njezina građanska kampanja protiv zagađenja traži preventivne mjere kao što su prskanje gomila ugljena vodom i prekrivanje kamiona kako bi bilo manje prašine.

Crni grad

Pritisak pokreta doveo je do posebnog sastanka gradskog vijeća na kojem su stanovnici razvili transparente na kojima je pisalo „Gdanjsk, crni grad”.

„Gotovo 90 posto ugljena koji stiže u Poljsku pretovaruje se u Gdanjsku, u blizini kuća”, rekla je gradonačelnica Aleksandra Dulkiewicz, dodajući da problem „pogađa tisuće ljudi”.

„Ima mjesta u Gdanjsku, vrtići, gdje djeca nisu izišla napolje puno, puno tjedana”, rekla je. Dugogodišnja stanovnica Gdanjska rekla je da je situacija podsjeća na zagađenje iz njezina djetinjstva, u vrijeme komunizma.

„Nakon što biste oprali prozorsku dasku, idući dan mogli biste vidjeti ostatke na njoj od izgaranja ugljena. Toga nismo imali ovdje mnogo, mnog godina.” Gradsko vijeće pozvalo je vladu i lučke vlasti na sastanak, ali oni nisu došli. Luka je u 95-postotnom vlasništvu države.

„To pokazuje da se nitko danas ne želi suočiti sa građanima i njihovim stvarnim problemima, niti pokušati pronaći rješenje”, rekla je Dulkiewicz. Vijeće je pozvalo vladu da odmah djeluje, a neke mjere su već uvedene, no građani kažu da to nije dovoljno.

„Sada je bolje, ali bolje ne znači da je dobro”, rekla je Wozniewska.