Tamo se u parku jedne večeri skupi, recimo, 500-tinjak prosvjednika. No istovremeno, cijeli trg okruži tisuću redovnih te još tisuću specijalnih policajaca. Ima tu i oružja te ponešto dresiranih pasa. Prosvjednicima je ostavljen samo jedan ili dva koridora kroz koje mogu ući i izaći iz parka...

Kada, pak, građani pokušaju 'spontano' izaći na Ilicu i prosvjedničkim maršem blokirati promet, uleti specijalna policija naoružana pendrecima i sve prosvjednike koji se nisu razbježali potrpa u marice. Milom ili silom. Zatim neke puste već nakon nekoliko sati, a vođe protesta zadrže, nekad dan, nekad koji tjedan te ih otpuste s pozivom na sud u džepu, zbog kršenja zakona o javnom okupljanju.

Takav scenarij možda zvuči kao uzbudljiva fantazija za neke mračne sile u represivnom sustavu Hrvatske (sjetimo se obračuna ministra Karamarka s građanskim neposluhom lani u Varšavskoj). A ta je fantazija već godinama stvarnost i rutina u Rusiji. Sposobnost svakog civilnog društva da prepoznaje i odupire se sličnim autoritarnim tendencijama, jedan je od pokazatelja njegove autentičnosti.

Uhićenje više od stotinu prosvjednika u četvrtak u drugom po veličini ruskom gradu Sankt Peterburgu (među njima su bili i politički raznorodni lideri izvanparlamentarne oporbe Boris Nemcov i Eduard Limonov) dogodilo se nakon što su neki od prosvjednika pokušali blokirati Nevski prospekt - peterburšku Ilicu.

Marševi nesuglasnih, zatim prosvjedi svakog 31. u mjesecu (aluzija na 31. članak Ustava koji jamči slobodno okupljanje) te razni drugi buntovni skupovi prevođeni od automobilista do neonacista, od Kalinjingrada do Vladivostoka, drmusaju Rusiju već godinama. Ti prosvjedi obično nisu masovni ni nasilni poput onih koji su iznenada donijeli tektonske promjene u nizu arapskih zemalja, no itekako brinu rusku javnost koja ih raznim komparativnim analizama pokušava usporediti sa stanjem kod kuće. Stotine uhićenih, a nekad i razbijene glave, postali su tužna rutina u zemlji koju međunarodne organizacije redovito pozicioniraju blizu svjetskog, a pogotovo europskog, dna po stanju s demokracijom i ljudskim pravima. 

Masovnim umrežavanjem građana putem interneta i društvenih mreža, u Rusiji jačaju nezavisni mediji pa je za očekivati da će stroga kontrola televizije u budućnosti donositi sve manje koristi za stabilnost kako Moskve, tako i drugih dijelova nesagledive negdašnje 'lokomotiveSovjetskog Saveza'.

Kremlj si u ovom kontekstu (islamistički terorizam, neonacistički terorizam, masovna omraženost policije, etnički konflikti, apokaliptične posljedice ekonomske recesije u nekim dijelovima zemlje, mutirani komunizam...) jednostavno ne može dozvoliti da im na ulicama prosvjeduje pola milijuna ljudi, kao što je to 'bilo pa prošlo' u Londonu prije tjedan dana. U Rusiji je demonstracije takvih razmjera teško zamisliti bez scenarija koji bi podsjećao na revolucionarna zbivanja od 1905. do 1917. godine.

Neki od liberalnih vođa ruske 'ulične' oporbe, poput Garija Kasparova, svjesni su da u ovom trenutku nemaju potencijala preuzeti vlast, premda aktualnoj vladi i parlamentu odriču svaki legitimitet. Jedan dio liberalnog krila (Boris Nemcov, Mihail Kasjanov, Vladimir Rižkov) zasad bezuspješno pokušava registrirati Stranku narodne slobode. No glavnim ciljem liberalnih uličnih protesta doima se osvještavanje šire javnosti o nužnosti građanskog neposluha kako bi se izborilo za demokratske standarde u suvremenoj Rusiji te izvršavanje pritiska na režim u Kremlju (predsjednik Dmitrij Medvedev) i Bijelom domu (premijer Vladimir Putin).

Ironično, ali i znakovito za razumijevanje odnosa u ruskom društvu - puno konkretniji uspjeh na tom polju izazvao je nenadani protukavkasko-neonacistički miting pod samim Kremljem u prosincu prošle godine, koji je eskalirao nakon nerazjašnjenog ubojstva nogometnog navijača Jegora Sviridova.

Čini se da se režim u Moskvi – što planski, što stvarno ideološki - podijelio pod tim pritiskom. Heroj konzervativne publike Vladimir Putin primio je navijače uz počasti, maltene im dodijelivši ulogu 'čuvara mira' u Rusiji. Zatim je koji dan kasnije odradio džudaški fototrening s majstorima kavkaskog podrijetla.

No dok Putin sprda liberalne aktiviste aluzijama na njihove 'intelektualne bradice', Medvedev ih naziva legitimnom oporbom s istaknutim vođama koji imaju svoje birače i simpatizere. Koliko je moguć pluralizam unutar donedavno monolitnog (barem prema van) sustava vlasti u Rusiji, trebali bi pokazati predsjednički i parlamentarni izbori dogodine.

Mnogi analitičari tvrde da je Dmitrij Medvedev već započeo svoju predizbornu kampanju koja se očituje u sve artikuliranijoj kritici temeljnih zasada Putinovog modela vlasti, poput nacionalizacije ekonomije i jačanja birokratskog sustava. Hoće li Medvedevljeve reforme biti stvarne, dovoljno učinkovite da smire rastuće nezadovoljstvo diljem najveće zemlje svijeta i osiguraju Kremlju barem kakvu-takvu podršku liberalne inteligencije, ovisit će i o socioekonomskim uspjesima u idućih godinu dana.

Ako se Putin ponovno kandidira za predsjednika, teško je zamisliti pluralizaciju političkog sistema. Njegov autoritarni, 'čvrsta ruka' model vladavine, sa sovjetolikim metodama odnosa s javnošću, doima se sve potrošenijim. Stoga je veliko pitanje može li režim unutarnjom polarizacijom i, u perspektivi, stvaranjem dvostranačkog sustava, dobiti na vremenu i spriječiti veliku krizu vlasti u Rusiji.