'Osjećam se kao Hrvatica', rekla nam je ukrajinska arhitektica Hanna Chabanenko s kojom smo se našli na kavi u centru Zagreba. Još do ljeta 2022. Chabanenko je imala svoju arhitektonsku firmu u Dnipru. Tamo joj je ostala majka, a ona i suprug došli su u Hrvatsku sa psom par mjeseci nakon invazije. 'Probudila nas je eksplozija. Uplašili smo se, naravno, ali smo mislili da možemo bar još nekoliko mjeseci sačuvati naš biznis i da će sve na kraju biti dobro', rekla nam je ova 39-godišnja Ukrajinka.

Chabanenko sada u Hrvatskoj radi kao arhitektica. Prije rata ona i suprug, zaljubljenici u Balkan, bili su u Crnoj Gori na odmoru i htjeli su zapravo tamo kupiti vikendicu i ljeti raditi od tamo. Krenuli su već pomalo učiti crnogorski, no nakon što je krenuo rat, u zadnji čas je odluka pala na Hrvatsku. Prije svega, zato što je to, kako je ocijenio njezin suprug, sigurna zemlja i članica EU-a. Suprug je došao dva mjeseca prije nje jer je ona čekala dokumente za psa te se odmah zaposlio kao električar.

'Bila sam jako sretna kad sam došla u Zagreb. Odmah sam odlučila da ću tu izgraditi novi život. Sve staro smo ostavili u Ukrajini, firme više nema, i nisam htjela biti tužna', rekla nam je Chabanenko. Kao najveće prednosti Hrvatske ističe sigurnost, zelenilo, čistoću, ali i mentalitet.

'Ljudi su ovdje izrazito otvoreni i vrlo je lako s njima komunicirati. U Dnipru su puno hladniji', kaže ona.

Otkako je došla, mahom se druži s Hrvatima, što joj je, kako kaže, izrazito drago jer voli ovdašnje ljude te joj to ujedno pomaže i s učenjem jezika. 'Sprijatelji smo se s kolegama s posla, sa stanodavcima – zajedno idemo na odmor, na izlete, na ražnjiće', kazala nam je ova vesela arhitektica.

Prvo proljeće u Zagrebu ispratila u suzama, sad ne želi iz njega

Dodaje da se ne namjerava vratiti u Ukrajinu jer joj se sviđa što je ovdje toplije, iako je kaže, prvo svoje proljeće u Zagrebu ispratila u suzama jer je bilo jako kišovito. 'Htjela sam otići iz ovog grada, ali onda sam se navikla i sad ne želim ići odavde', kaže.

A povratak u Ukrajinu nije joj opcija ni zbog sigurnosnih razloga, ali i činjenice da bi sve opet morala graditi ispočetka.

'I kad se rat zaustavi, neće biti sigurno. Ovdje mogu slobodno šetati navečer, mogu sama otići u kafić bez straha. I u šumi šetam sama sa psom, iako se doduše bojim veprova, ima ih jako puno', kaže.

Chabanenko kaže i da je u međuvremenu dobila dojam da sve više Ukrajinaca želi da se što prije postigne mir, iako su još uvijek podijeljena mišljenja. 'Ljudi su iscrpljeni ratom i više ne žele taj rat. Drugi pak i dalje kažu da moramo ići do kraja. Svi koji su htjeli ići u rat, otišli su, velik broj njih je poginuo. Ljudi imaju svoje probleme i živote. Imam dva prijatelja koja su sad pobjegla iz rata jer nisu ni htjeli sudjelovati u njemu. Samo su ih pokupili na ulici', dodaje.

Nakon nostrifikacije posao našla za dva sata

Odmah po dolasku ona i suprug krenuli su raditi u Hrvatskoj. 'Hrvatska ne daje novac ukrajinskim izbjeglicama kao neke države. Ali mi taj novac ni ne želimo. Nas je sramota uzimati novac jer se mi osjećamo kao ljudi koji su došli tu raditi, iako smo, kao i drugi Ukrajinci, odmah po dolasku dobili zelenu kartu – dakle status privremene zaštite', kaže nam ova arhitektica. Sada čeka radnu dozvolu, ali i novi posao jer, kako kaže, svoju budućnost bez sumnje vidi ovdje.

Da bi mogla raditi u struci, prvo je morala nostrificirati diplomu po posebnom postupku jer njezina profesija spada u one regulirane. Bilo je potrebno priložiti sve diplome te nastavni plan i program preveden na hrvatski. Nekoliko mjeseci nakon što je sve to predala Hrvatskoj komori arhitekata, poštom je dobila svoju diplomu s njihovim pečatom. Cijeli proces nostrifikacije trajao je oko šest mjeseci.

'Bila sam jako sretna jer je to značilo da ću napokon moći raditi u svojoj struci, u nekom uredu, okružena ljudima iz struke. Jesam učila hrvatski kod kuće, kasnije i pohađala tečaj, ali stručni jezik možeš samo naučiti kad razgovaraš s ljudima iz struke', ističe ona.

A posao je pronašla samo dva sata nakon što je poslala prve molbe.

'Prva dva mjeseca na poslu bila su jako teška. Znaš čitati nacrte, ali ne znaš riječi. Dolazila bih do šefa i prstom pokazivala sve što me zanima na nacrtu i zapisivala u bilježnicu - kao kakav školarac. Kasnije je sve išlo lakše. Družila sam se s kolegama i tako počela polako govoriti', rekla nam je Chabanenko.

A prvi šef joj je, kaže, puno psovao, pa je prvo apsolvirala sve moguće hrvatske psovke.

Kod kuće s mužem ipak još uvijek razgovara na ukrajinskom, iako bi i s njim htjela više govoriti hrvatski.

'Ja mu govorim na hrvatskom, on mi odgovara na ukrajinskom. Ne znam zašto, vjerojatno je lijen', kaže kroz smijeh. Želja joj je jednog dana otvoriti svoj arhitektonski ured, no to znači da mora položiti stručni ispit i dobiti licencu. Najviše je brine što je ispit usmeni, iako je cijeli razgovor s nama odradila na gotovo tečnom hrvatskom.

'Sad sam već polako počela stvarati konekcije u poslu i imam par ljudi s kojima bih mogla surađivati. Navikla sam voditi, navikla sam na samostalnost, i zapravo mi je neprirodno da radim u nečijem uredu, iako razumijem da je to sada potrebno jer još učim jezik i dobivam iskustvo u svojoj struci u Hrvatskoj', dodaje.

Dvije godine mukotrpnog rada da bi mogla raditi kao liječnica u Hrvatskoj

Olha Zelenska, 55-godišnja epidemiologinja iz Luhanske oblasti s gotovo 30 godina radnog iskustva, došla je s kćerkom u Zagreb odmah na početku rata. Isprva je radila kao njegovateljica u Centru za rehabilitaciju, ali velika joj je želja bila opet raditi u struci, pa se tako odlučila na dugotrajni proces nostrifikacije i naposljetku, nakon dvije godine kalvarije, uspjela dobiti licencu.

Kako program specijalizacije u Ukrajini traje puno manje nego u Hrvatskoj, ona je sada liječnica opće prakse i radi u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu. Svaki dan s kolegama ide na teren i kaže da je presretna što napokon može opet osjetiti čari timskog rada.

Zelenska je mjesecima prikupljala dokumente da bi mogla nostrificirati svoju diplomu. Kako se njezino matično sveučilište nalazi u samoproglašenoj Narodnoj Republici Donecku (DNR) na istoku Ukrajine, nikako nije mogla doći do nastavnog plana koji treba donijeti u Hrvatsku liječničku komoru, da bi se odredilo koliko razlikovnih ispita treba položiti.

'Završila sam fakultet 1993. i moj nastavni plan ostao je u Donecku. Ukrajina nema nikakve odnose s DNR-om, pa nikako nisam mogla doći do njega i onda sam zahvaljujući kolegici koju sam upozanala u Hrvatskoj, a čiji roditelji tamo žive, uspjela dobiti te dokumente', rekla nam je energična Zelenska.

Nastavni plan Zelenske putovao je od Donecka u Hrvatsku preko Rusije, Latvije, Litve i Poljske jer su zatvorene granice paradržave DNR-a s Ukrajinom.

No onda je tih sto stranica nastavnog plana trebalo prevesti s ukrajinskog kako bi se on mogao vrednovati i usporediti s našim. Zelenska se odlučila na besplatni prijevod koji je Hrvatska omogućila državljanima Ukrajine. No na prijevod je čekala od svibnja 2022. do siječnja 2023. iako joj je rečeno da će to trajati svega dva mjeseca. Neki drugi ukrajinski doktori plaćali su privatno prijevod i po nekoliko tisuća eura, no i na njega se mora čekati par mjeseci.

'Nostalgija je sve veća, ali mog grada više nema'

Zelenska nam je prije dvije godine, dok je još čekala licencu za rad, rekla da se dugoročno vidi tu, jer joj je, između ostalog, i kći tu upisala željenu srednju školu. No sada kaže da joj se otad nostalgija za Ukrajinom pojačala.

'U početku je najbitnije bilo preživjeti, riješiti stan, hranu, posao - da imaš neke osnove za život - pa nisam imala ni kad razmišljati o tome. Sad kad to sve imam, nedostaje mi ono moje – zemlja, ljudi, priroda', ističe Zelenska. No svjesna je i da se zasad ne želi i ne može vratiti u svoje rodno mjesto.

'Razumijem da je Luhanska oblast potpuno okupirana i da nema šanse da će za mog života naša oblast postati opet dio Ukrajine. Zasad je moj život tu i vjerojatno ću tu dočekati mirovinu. Mog grada Rubižne više nema. Nema tu budućnosti. Dio u kojem smo mi živjeli nije srušen, ali jedan dio grada je. Pored zgrada, srušili su i tvrtke, a što nisu porušili, ukrali su. Najgore mi je što su zagadili prirodu. Blizu našeg grada bila je prekrasna šuma i nekoliko jezera', dodaje.

S roditeljima u Ukrajini ne može se ni čuti

Najviše joj ipak nedostaju roditelji koje nije vidjela tri godine i s kojima se ne može čuti.

'Ne mogu ih nazvati, nema telekomunikacijske mreže. Dobijem ponekad informaciju od nekog drugog. U ove tri godine uspjeli smo se čuti svega tri-četiri puta. Uspjela sam im par puta poslati naše fotografije, i oni meni svoje. Ali to je to', kaže Zelenska. Do roditelja bi u teoriji mogla doći samo kad bi joj to Moskva dopustila, ali kaže da u 90 posto slučajeva odbijaju te zamolbe - i to bez objašnjenja.

No Zelenska unatoč svemu gleda naprijed. Sljedeće što želi je bolje naučiti engleski jer joj je, kaže, neugodno što se ne može sporazumijevati s prodavačicama u pekari ili vozačima buseva. A u planu joj je uzeti i tečaj vožnje jer dugo nije vozila - ali i specijalizacija.

Jezik kao ulaznica u društvo

'Nisam odabirala zemlju kao neki naši pametni ljudi koji su htjeli ići samo u Njemačku. Mislila sam da dolazimo samo na mjesec-dva, a odabrala sam Hrvatsku jer su mi bratići radili ovdje godinu dana', kaže.

I odmah je krenula učiti jezik jer je znala da joj je to ne samo ulaznica u svoju struku, nego i u ugodniji život. Sada Zelenska, inače ljubiteljica kazališta, gleda hrvatske predstave. A najveći joj je kompliment bio, kaže, kad ju je jedan darivatelj krvi pitao je li ona Zagorka.

'Imam 55 godina i jasno mi je da nemam vremena, da ne mogu čekati. I odmah sam počela učiti hrvatski da ne propustim tu zadnju šansu. Svaku slobodnu minutu potrošila sam na učenje jezika. Morala sam pokušati, a ne možeš znati ako nisi probao', rekla nam je ova liječnica.

Nikad se kaže ovdje nije osjećala kao potpuni stranac i nikad nije imala osjećaj da je netko gleda s visoka. A najviše joj se sviđa što se ovdje osjeća sigurno.

'Mislim da je Hrvatska otvorena za strance, bez obzira na to što nekad na internetu vidim ružne komentare na strane radnike. Shvatila sam da je to samo zato što samo takvi i komentiraju', dodaje.

Tijekom boravka u Hrvatskoj, joj je, kaže, najviše pomogla kolegica doktorica Tetiana Mironova preko čijih roditelja u Donecku su uspjeli doći do njezine diplome, te profesor hrvatskog jezika Kristijan, iz Instituta za demokraciju, koji joj je pomogao i pri zapošljavanju, potaknuvši je da se prijavi na posao na Zavodu za koji je bila uvjerena da ga neće dobiti.

U trenutku objave njihova natječaja, naime, još uvijek je čekala licencu, odnosno posljednji korak prije licence – potvrdu znanja hrvatskog na B2 razini. Bila je presretna kad su joj javili da će je posao čekati.

'Kad sam dobila licencu, odmah sam javila profesoru. Rekla sam mu da ništa od ovog ne bi bilo da nije vjerovao u mene više nego ja u sebe', kazala je Zelenska.

Ukrajinski liječnici - Propuštena prilika za Hrvatsku

Zelenska ističe kako je velika šteta što Hrvatska, za razliku od primjerice Poljske, nije prepoznala priliku da desetke ukrajinskih liječnika odmah ubaci u sustav samo kao pomoćnike dok čekaju nostrifikaciju i licencu jer je za njih izrazito bitno da su u svom prirodnom okruženju. 'Bitno je da znaš jezik naravno, ali je puno lakše naučiti stručni jezik kad si već u sustavu. Tu je toliko ukrajinskih stručnjaka došlo i to je prilika. Šteta je da se ne iskoristi njihovo znanje', naglašava ona.

Učenje stručnog jezika kao najvažniji čimbenik integracije ukrajinskih medicinskih stručnjaka u hrvatskih zdravstveni sustav prepoznala je i Udruga Svoja – udruga koja pomaže Ukrajincima pri zapošljavanju, a koju su osnovale Ukrajinke po dolasku u Hrvatsku 2022. - nedavno pokrenuviši specijalizirani tečaj hrvatskog za medicinske radnike iz Ukrajine.

U dvije i pol godine postojanja Udruga je u suradnji s hrvatskim poslodavcima uspjela pomoći 600-tinjak Ukrajinaca u potrazi za poslom, a nakon nekog vremena shvatili su da je tu stiglo i na desetke medicinskih radnika koji su mahom isticala problem.

Anketa koju su proveli među Ukrajincima u Hrvatskoj koji na ovaj ili onaj način surađuju s Udrugom, pokazala je da je 70 posto ispitanika visokoobrazovano, a 60 posto njih boravi u Hrvatskoj više od dvije godine – dakle ostali su tu. Stručnjakinja za zapošljavanje iz Udruge – Iryna Pronenko – ističe i da postoji državni program subvencioniranja plaća, namijenjen poslodavcima koji zapošljavaju osobe u tzv. nepovoljnom položaju.

'U Hrvatskoj ima dosta inicijativa, ali nitko za njih ne zna. Preko ove inicijative je, primjerice, u ove tri godine zaposleno 150 Ukrajinaca pod privremenom zaštitom', kazala nam je Pronenko.

No što se tiče nostrifikacije liječničkih diploma, i dalje je otežavajući čimbenik prijevod nastavnog plana i programa, koji traje predugo, i koji je u većini slučajeva izrazito skup.

'Jednom liječniku u Gospiću koji je nostrificirao diplomu, kad je krenuo u taj proces, jedna prevoditeljska agencija izračunala je cijenu od 10.000 eura za prijevod kurikuluma. To naravno demotivirajuće utječe na čovjeka. Zato mnogi od njih ni ne razmišljaju o radu u struci. Ali naposljetku mu je pomogla županija te on sad radi kao liječnik opće prakse', ističe.

Do kraja prošle godine 16 ukrajinskih liječnika predalo je zahtjev za nostrifikacijom, a licencu je na kraju dobilo njih 15. A Pronenko vjeruje da je ukrajinskih medicinskih radnika, stomatologa i farmaceuta u Hrvatskoj – dakle iz struka koje su posebno regulirane – na stotine jer se samo na njihov specijalizirani tečaj dosad prijavilo njih 70-ak.

Što Hrvatska može bolje?

Iako Hrvatska ne daje novčanu pomoć ukrajinskim izbjeglicama, kao primjerice, Njemačka, ne može se reći da im nije pomogla, no uvijek ima prostora za napredak.

Između ostalog, u određenim slučajevima daje i subvencije za plaćanje najma stana. Ukupno 3389 Ukrajinaca pod privremenom zaštitom smješteno je na temelju ugovora o najmu stambene jedinice za stambeno zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine. Pored toga, 15. ožujka Vlada je donijela odluku da će godine koje su provedene pod statusom privremene zaštite biti uračunate za dobivanje stalnog boravka (za taj status potrebno je pet godina boravka u Hrvatskoj). Prije toga, vrijeme provedeno ovdje pod izbjegličkim statusom bilo je praktički izgubljeno, ako namjeravate ostati ovdje.

Ipak, što se tiče integracijskih politika, Pronenko smatra da bi na razini države bilo dobro da se pokrene edukacijsko-integracijski program, na kojem se pored jezika, Ukrajinci mogu upoznati s hrvatskom kulturom i društvom općenito.

'Takav adaptacijski program postoji primjerice na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu, ali bi bilo dobro da se takav program organizira i na razini države u svim velikim gradovima te da se omogući i online opcija jer ne žive svi Ukrajinci u Hrvatskoj u velikim gradovima', kaže ona.

Anketa Udruge Svoja pokazala je i da je najveća prepreka pri zapošljavanju jezična barijera, nedovoljno informacija o mogućnostima zapošljavanja, ali i u slučaju reguliranih profesija, nostrifikacija diplome.

Programi učenja hrvatskog jezika su ključna mjera pri integraciji, pa Udruga Svoja predlaže i da se na razini države omoguće besplatni tečajevi hrvatskog jezika.

Stručnom kadru bi pak, kaže, uvelike olakšalo da postoji organizirana podrška u procesu nostrifikacije, kao i veća dostupnost informacija o radnim prilikama.

A kad je riječ o medicinskim radnicima, kaže da bi bilo dobro da se organizira program stažiranja da se osobe uključi u zdravstveni sustav i prije nego nostrificiraju diplomu.

'Znamo da u Hrvatskoj postoji kadrovski deficit, pa bi bilo dobro da se ti stručnjaci odmah krenu upoznavati s radom sustava. Posebice kad vidimo da se više od polovice Ukrajinaca zadržalo u Hrvatskoj', kaže Pronenko.