U zadnjih mjesec dana dva dnevna lista (Glas Slavonije i Slobodna Dalmacija) pitala su me zašto u Hrvatskoj još nema ozbiljnijih javno izraženih nezadovoljstava vezanih za već vidljive negativne posljedice ekonomske recesije (gubitak radnih mjesta, izostanak isplate plaća za više mjeseci u nekim poduzećima, smanjenje plaća u državnoj upravi i javnim službama).

U pokušaju objašnjenja tog fenomena naveo sam neke socijalne i druge momente koji ga mogu objasniti, ali sam istovremeno upozorio da do javnog izražavanja nezadovoljstva može doći svaki čas ili da neki naoko nebitan društveni ili politički događaj može postati detonator šireg nezadovoljstva većeg broja građana.

Eto, nije prošlo mnogo vremena i već se suočavamo s događajem koji možda najavljuje period u kojemu će se sve više pokazivati socijalno nezadovoljstvo naših građana. Možda nije slučajno da su ga inicirali studenti. Treba podsjetiti da su prošle godine približno u ovo vrijeme, srednjoškolci, koristeći se internetskom komunikacijom, uspjeli kolektivnom akcijom prisiliti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, odnosno ministra Dragana Primorca da se uvođenje državne mature odgodi za godinu dana.

Ako ovome pridodamo ozbiljnu namjeru čelnika sindikata koji predstavljaju zaposlene u javnim službama da u idućih mjesec dana organiziraju štrajk kao izraz protesta zbog jednostrane odluke hrvatske Vlade i Sabora da se smanje plaće u ovim službama, onda se može reći da socijalno nezadovoljstvo građana postaje sve vidljivije. Hoće li ono rezultirati radikalnijim oblicima izražavanja tog nezadovoljstva ostaje nam vidjeti. Naravno, to će ovisiti i o Vladinoj reakciji na ova događanja, kao i o sposobnosti organizatora da ih drže pod kontrolom.

Događanja koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu inicirala Nezavisna inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje pokazuju da nezadovoljstvo većeg dijela studenata vezano za povećanje školarina na nekim fakultetima nije artikulirano kroz postojeće studentske organizacije (prije svega Studentski zbor ili studentske predstavnike u fakultetskim vijećima ili Sveučilišnom senatu), nego kroz spontanu akciju 'običnih' studenata. Odluka da se nezadovoljstvo iskaže blokadom rada Filozofskog fakulteta u dijelu javnosti dočekana je s negodovanjem jer se dovodi u pitanje normalno funkcioniranje fakulteta. No, sa stanovišta efikasnosti poduzete akcije, ovaj način demonstriranja nezadovoljstva je zasigurno učinkovit.

Isto tako je znakovito da studenti koji podupiru ovu akciju inzistiraju na demokratičnosti svog postupanja do te mjere da do danas ne znamo imena i prezimena inicijatora ili vođa ovih događanja (u tome je razlika između ove studentske akcije i prošlogodišnje akcije srednjoškolaca). Bit će vrlo zanimljivo vidjeti hoće li takvo ponašanje studenata utjecati na konačnu realizaciju postavljenih ciljeva. U određenom smislu, spomenuta obilježja ove akcije navode na anarhističku inspiraciju njezinih, zasad anonimnih, pokretača, što u političkom smislu ne treba apriori ocijeniti kao negativno. Naprotiv.

Što se tiče temeljnog zahtjeva koji su postavili 'pobunjeni' studenti – zahtjeva za besplatnim obrazovanjem - on u podtekstu nameće ili pretpostavlja ozbiljnu raspravu o tome kakav tip kapitalizma želimo u Hrvatskoj. Nema sumnje da je situacija društvene i ekonomske krize pravo vrijeme i za takvu raspravu. Sudionici studentske protestne akcije ovakvom formulacijom svojih zahtjeva su se na neki način i opredijelili.

Ovom prilikom nemam namjeru ulaziti u taj aspekt problema, ali bih želio upozoriti da se studenti ne bi trebali ograničiti isključivo na školarine, nego na sve aspekte funkcioniranja i financiranja visokog školstva i posebno tzv. studentskog standarda. Po mome mišljenju, predmet rasprave treba biti i sustav stipendiranja i kreditiranja studenata. Kriteriji dodjele stipendija (prenaglašavanje uloge uspjeha u studiranju na račun socijalnih kriterija), kao i izrazita decentralizacija dodjele tih stipendija (općine, gradovi, sveučilišta, županije, trgovačka društva, banke), utječu na dosljednu primjenu kriterija.

Ovakav sustav stipendiranja dovodi do toga da značajan dio dodijeljenih financijskih sredstava dobiju studenti kojima ta sredstva nisu neophodna za studiranje, a izvan sustava ostaje dio mladih ljudi koji bi htjeli studirati, ali to ne mogu zbog nedostatka novca. Ta sredstva bi se mogla preusmjeriti na fakultete koji onda ne bi trebali uvoditi školarine.

Glavni problem spomenutih kriterija je u tome što se kriterij uspjeha i talentiranosti (izvrsnosti) definira vrlo široko i zapravo svodi na visinu postignutih ocjena u učenju, odnosno studiranju, što je vrlo dvojbeno. S druge strane, poznato je da djeca, odnosno učenici i studenti koji potječu iz obitelji koje su ekonomski i društveno bolje situirane u prosjeku postižu bolji uspjeh u učenju. Utoliko uvjetovanje dobivanja stipendija isključivo visinom postignutih ocjena isključuje nemali broj dobrih učenika i studenata koji potječu iz lošije situiranih obitelji iz sustava obrazovanja.

Isto tako, vezivanje visine školarine za postignuti uspjeh na kvalifikacijskim ispitima (takvo određivanje visine školarine uvelo je nekoliko fakulteta Zagrebačkog sveučilišta prije dvije godine) također u prosjeku više pogađa studente koji potječu iz nižih društvenih slojeva. Njih to prisiljava na to da tijekom studija vlastitim radom osiguravaju novčana sredstva za plaćanje sve viših školarina, što ima izravnog utjecaja na uspješnost njihovog studiranja, a u nekim slučajevima može biti i razlog napuštanja studija. Vjerojatno i zbog toga prvi podaci o uspješnosti studiranja prvih generacija studenata koji studiraju po bolonjskom sustavu nisu toliko dobri kako se najavljivalo i očekivalo (prema nekim parcijalnim podacima, tek oko 40 posto upisanih studenata školske 2005/06. godine završilo je prvi stupanj sveučilišnog obrazovanja (tzv. bakalaureat).

Ovo su samo neki problemi i pitanja o kojima bi vrijedilo raspraviti kada je riječ o stanju u našem visokom školstvu. Zato osobno podržavam studentsku inicijativu i vjerujem da će ona polučiti uspjeh