Istraživanja ovog superoceana, smještenog u Zemljinom plaštu između vruće jezgre i površine na dubini od oko 700 km trebala bi razotkriti kako su nastala mora na Zemlji.

Njihovo podrijetlo do sada se uglavnom nastojalo objasniti dvjema teorijama: prema prvoj voda je na Zemlju mogla stići na ledenim kometima, a prema drugoj ona se u ranoj fazi razvoja našeg planeta postupno iscijedila iz njegove unutrašnjosti.

'Ovo je dobar dokaz da je voda na Zemlju stigla iz unutrašnjosti', rekao je Steven Jacobsen iz Northwestern Universityja u Evanstonu u SAD-u. Postojanje podzemnih rezervoara vode također objašnjava zašto su količine nadzemnih mora ostale prilično postojane milijunima godina.

U svojem istraživanju Jacobsenov je tim koristio 2.000 seizmometara koji su zabilježili seizmičke valove u više od 500 potresa. Ovi su se valovi kretali kroz unutrašnjost Zemlje, uključujući i jezgru.

'Zemlja od njih zvoni poput zvona još danima poslije', rekao je Jacobsen.

Mjerenja brzine ovih valova na različitim dubinama otkrivaju kroz kakve vrste stijena prolaze. Kada se kreću kroz vodu, odnosno kroz vlažne stijene, oni posebno usporavaju.

Kako bi točno predvidio što će se dogoditi kada naiđu na vlažan ringwoodit, vrstu olivina kristalne strukture koja djeluje poput spužve, Jacobsen je u svojem laboratoriju stvorio uzorke i izložio ih golemom tlaku te visokim temperaturama kakvi vladaju na velikim dubinama.

Analize seizmičkih valova pokazale su da na dubinama od oko 700 km između vanjskog i unutrašnjeg omotača Zemlje postoje goleme nakupine stijena ringwoodita na tlaku i temperaturi koji su upravo idealni da se voda izlučuje iz njih.

'To su stijene u kojima se između zrnaca nalazi voda kao da se znoje', objasnio je Jacobsen.