Dok izlazimo iz auta pred kućom našeg domaćina, Vida Oršuša, bivšeg predsjednika Mjesnog odbora Parag, posvuda živost. U pokrajnjim uličicama koje vijugaju kroz naselje tinejdžeri popravljaju bicikle, mlađi muškarci spremaju drva za zimu, starci znatiželjno dižu poglede prema došljacima, a djeca, kao i na svakom drugom mjestu, jurcaju prema kameri. Kuće su ovdje znatno manje od onih koje smo ranije vidjeli. Tek nekolicina je ožbukana i dovršena, ostale više djeluju kao spomenik preživljavanja. Kad prema nama krene 56-godišnji gospodin Vid Oršuš polako nam prilaze i neki stariji stanovnici naselja.

Prije tjedan dana mještani naselja Parag i njihovi susjedi iz Gornjeg Hrašćana dospjeli su na naslovnice zbog ružnog incidenta koji je popratio polazak 44-ero romske djece na predškolski odgoj u područnu školu u Gornjem Hrašćanu. Grube i okrutne riječi koje su mještani Hrašćana uputili šestogodišnjacima na prvi dan škole otjeravši ih natrag u autobus kojim su došli rijetko su koga ostavile ravnodušnim. Stanovnicima Gornjeg Hrašćana nije bilo pravo da njihovih desetak mališana pohađa školu s brojnijom romskom djecom pa su im pravo na školovanje odlučili pokušati oduzeti prijetnjama. Sila je, srećom, izostala, a nekoliko dana nakon nemilog događaja i romska i djeca mještana Gornjeg Hrašćana dijelila su školske klupe i zajedno učila prva slova. Dakako, situacija nije idilična, ali stvar se smirila, kaže Vida Oršuš, dok pored nas prolazi školski autobus koji vraća djecu s nastave.

'Znalo se još od lipnja da će naša djeca ići u predškolu u Gornji Hrašćan. Kome je ovo trebalo, nije mi jasno', kaže Oršuš.

Sukob oko školovanja romske djece u Međimurju započeo je prije nekoliko godina. Prosvjetari su odvajanje romske djece u zasebne razrede pravdali nepoznavanjem jezika, nedostatkom discipline i nejednakom razinom obrazovanja, no Europski sud za ljudska prava ocijenio je takvu praksu segregacijskom i naložio Hrvatskoj da plati kaznu i odustane od takve organizacije školovanja. Da problem školovanja romske djece nije samo hrvatska specifičnost, govore i podaci iz drugih europskih zemalja u kojima romsku djecu šalju u škole za mentalno hendikepiranu djecu, primjerice u Slovačkoj, Nizozemskoj ili Češkoj. Osim toga, Romi su u nekima od EU-zemalja čak i danas izloženi progonima i deportacijama, prisjetimo se Mađarske, Italije i Francuske.

U Paragu živi oko 2500 stanovnika. Baš kao i njihovi susjedi iz Gornjeg Hrašćana, ali i iz drugih dijelova Hrvatske, i ovdje ljudi pokušavaju preživjeti, kupiti drva za zimu, poslati djecu u školu, platiti užinu, podmiriti režije...

'Teško nam je svima, i nama Romima i vama Hrvatima. Ovdje u naselju ima ljudi koji su završili škole za soboslikare, bravare, elektromehaničare, ali nigdje ne mogu dobiti posao, onda rade jedino što mogu, skupljaju staro željezo da prehrane obitelj', kaže Oršuš koji je 35 godina radio za lokalno vodoprivredno poduzeće. Prema novim propisima, da biste skupljali staro željezo, morate imati registriran obrt, što većina skupljača željeza nema, pa riskira visoke kazne. Policajci su, kažu u Paragu, toliko revni da ih svaki put kad zaustave vozilo šalju i na tehnički pregled. 'Samo zato što smo Romi', kaže stariji čovjek koji se nije htio predstaviti.

Prije tri godine Parag je posjetio Vincent Degert, tadašnji predstavnik EU za Hrvatsku. Tada je u naselje uvedena struja i voda, a dogovoreno je da će se stanovnicima financirati i ogrjev koji upravo svi spominju. Zbog neplaćenih komunalija, kažu, nije im isplaćen novac za ogrjev pa se u strahu od zime mnogi ovih dana upućuju u obližnju šumu skupiti nešto drva.

Dok hodamo asfaltiranim uličicama kroz naselje Oršuš nam skreće pažnju na nepostojanje šahtova, zbog čega se voda nakon kiše slijeva ljudima u kuće. Ljutit je zbog toga i gospodin Stanko koji nam se pridružio u šetnji. Poziva nas u svoju kuću da se i sami uvjerimo. I doista, vidljive tragove vode pokušavao je prekriti bojom, a onda i pločicama - sve neuspješno. 'I još me tjeraju da platim slivnu vodu', uzrujano govori. Dvojicu sinova koji boluju od epilepsije prebacio je u neožbukanu kućicu preko puta, tamo je barem suho.

Politika u naselju uglavnom nije tema. Iako je na gotovo svaku kuću obješena i satelitska antena iznutra ne dopire ozbiljan glas spikera, nego se posvuda razliježe romska muzika. Oršuš s ponosom ističe da je upoznao Franju Tuđmana, koji ga se, sudeći prema izrazu lica, jako dojmio. 'Većinom su ovdje ljudi HDZ-ovci', kaže, ali ima riječi hvale i za aktualnog premijera. 'Od svih njih najbolji je bio Tito. Dok je njega bilo svi smo dobro živjeli... I radili', kaže Oršuš.

U šetnji kroz naselje neprekidno nas prate razigrana djeca. Kako se koje pridruži glasno nam poželi dobar dan. I Oršušev mlađi unuk prošao je kroz dramu prvog školskog dana u Gornjem Hrašćanu. Iako povrijeđen nasrtajem na mališane, njegov je djed sretan što pohađa predškolu, želi da nauči pisati i čitati, da stekne zvanje. Tako razmišljaju i ostali s kojima smo razgovarali. Školu smatraju temeljem za budućnost svoje djece. Svojim nasljednicima u Mjesnom odboru Oršuš nije pretjerano zadovoljan. Smatra da bi trebali činiti više za dobrobit naselja. 'Ako mi Romi ne pomognemo sebi, nitko nam neće moći pomoći', kaže Oršuš.

U školu djecu šalje i 39-godišnji Alija. Prije nekoliko godina zagrebačku je Ferenčicu ostavio zbog ljubavi. Oženio je djevojku iz Paraga i zasnovao obitelj. Bavio se tekstilom, a danas, kao i brojni hrvatski građani, kredit za kuću koju je kupio više ne može otplaćivati. Dok premeće papire svoje jedine nekretnine tresu mu se ruke. Prije nekoliko godina sudjelovao je u prometnoj nesreći sa smrtnim ishodom i pobjegao s mjesta nesreće. Uhićen je i odslužio je godinu dana zatvorske kazne. Trenutno je na uvjetnoj slobodi, ali je iza rešetaka završila supruga koja je počela prosjačiti kad je završio u zatvoru jer nije imala čime prehraniti djecu. U velikoj kući atmosfera je teška, djeca su tiha, a Alija ne zna što bi. Preklinjao je, kaže, socijalnu radnicu da mu pomogne suprugu vratiti kući, neuspješno. 'Pijem apaurine, noću ne spavam, neka mene vrate u zatvor, djeci treba majka, a socijalna radnica mi neće pomoći. Kaže, imaš bolju kuću nego ja. Pa ne mogu ih hraniti zidovima', zaključuje Alija.

U Gornjem Hrašćanu na ulici nigdje nikoga. U školi atmosfera je živahna, predškolci iz oba naselja zajedno stječu prva znanja u lijepo uređenoj učionici. Nemaju jednake uvjete života, ali svi oni imaju pravo na priliku da u 'veliku' školu krenu s jednakih startnih pozicija. Božena Dogša, ravnateljica Osnovne škole dr. Ivan Novak u Macincu, pod koju spada i područni odjel u Gornjem Hrašćanu, kao i predškolci, kaže da su zadovoljni jer se konačno mogu baviti onime zbog čega su ovdje, obrazovanjem. Taj posao im nitko ne smije pokvariti.