Hrvatsku i Španjolsku ovog tjedna povezala je nogometna utakmica, ali s radara je ispalo da nas već šest mjeseci povezuje i sličan politički zaplet – nefunkcioniranje vlasti nakon parlamentarnih izbora održanih krajem prošle godine - koji smo mi pokušali rasplesti neučinkovito skrojenom vladom, a Španjolci nikakvu vladu nisu ni složili. Nakon lošeg eksperimenta, mi ćemo na prijevremene izbore u rujnu, a Španjolci će na ponovljene izbore ove nedjelje
Podsjetimo, s izbora u prosincu Španjolci su prvi put nakon 30 godina izašli bez jakog pobjednika. Najviše glasova (28 posto) dobili su konzervativci Partido Popular (PP), kao drugi su izašli socijalisti PSOE (22), na trećem mjestu bila je stranka ljevice Podemos (nešto manje od 21 posto), a četvrti su bili nova stranka Građani, Ciudadanos (gotovo 14 posto), pandan našem MOST-u. Konzervativci nisu uspjeli sastaviti vlast niti je postignut dogovor o velikoj koaliciji tradicionalno velikih stranaka narodnjaka i socijalista.
Pablo Iglesias, vođa Podemosa, stranke koja je nastala na valu prosvjeda indignadosa i velikog revolta građana protiv nametnutih mjera štednje, predložio je postiizbornu koaliciju sa strankom Ujedinjena ljevica s jedne i sa socijalistima s druge strane u kojoj bi vođa socijalista Pedro Sanchez mogao formirati vladu. Iglesias, međutim, nije pristao da se u tu vladu uključi i Ciudadanos, stranka za koju u Podemosu misle da je formirana od strane kapitala kako bi, također igrajući na svježinu, preotela glasove Podemosu. Nakon što su iscurili svi rokovi, novi su izbori zakazani za 26. lipnja.
Kao na početku prošlog stoljeća
Predizborne ankete sugeriraju da bi i nakon ove nedjelje konzervativci PP-a mogli dobiti najveći broj glasova, ali opet bez potrebne većine. Predizborne ankete, međutim, prognoziraju da bi na drugo mjesto mogao izbiti Ujedinjeni Podemos, savez Ujedinjene ljevice i Podemosa, a socijalisti bi bili na trećem mjestu. Ako se to ostvari, Iglesias najavljuje da će tražiti potporu socijalista za lijevu vladu. Teško da će Ujedinjeni Podemos sam dobiti dovoljno glasova.
U takvoj lijevoj vladi pojavili bi se neizostavno veliki problemi. Ujedinjena ljevica snažno podupire nezavisnost Katalonije, Podemos se ne protivi referendumu za katalonsku neovisnost, ali nacionalna pitanja mu nisu u fokusu interesa i preferirali bi zadržavanje Katalonije u sastavu Španjolske, dok je PSOE snažno protiv. Neki analitičari predviđaju da socijalisti neće samo tako pustiti Ujedinjenom Podemosu da zauzme ljevicu i da će preferirati manjinsku vladu koju bi konzervativni narodnjaci mogli oformiti s Ciudadanosom, ali da će za to postojati uvjet – povlačenje dosadašnjeg vođe PP-a Mariana Rajoya, uz čiju se stranku vežu optužbe za korupciju. Zvuči poznato, zar ne?
Moguće je, naravno, da socijalisti ponove rezultat iz prosinca i izađu drugi pa da s pozicije jačeg partnera ponovo krenu u pregovore s Ujedinjenim Podemosom.
Sve stranke obećavaju da neće biti i trećih izbora za redom
'Analitičari za ove izbore opet predviđaju vrlo neizvjesni ishod, do te mjere da se vuče paralela s periodom između 1918. i 1920. godine kada su u Španjolskoj uzastopce provedena tri izbora za parlament', podsjeća Danijela Dolenec s Fakulteta političkih znanosti na razdoblje koje je prethodilo državnom udaru koji je 1923. uz pomoć kralja i vojske poduzeo Primo de Rivera
'Prema sadašnjim predviđanjima, raspodjela glasova mogla bi biti dosta slična kao u prosincu – s bitnom razlikom da bi socijaldemokrati mogli utrku završiti na trećem mjestu i tako bi prestali biti vodeća lijeva snaga u zemlji', navodi Dolenec, pozivajući se na ankete koje predviđaju da će PP u nedjelju osvojiti 30,5 posto, Ujedinjeni Podemos 24,8, PSOE 20 posto, a Ciudadanos 14 posto.
Šansa za Podemos
'Važan ishod postizbornog pregovaranja ovog proljeća sigurno jest odluka Podemosa da napusti svoju 'ni lijevo ni desno' parolu i na predstojeće izbore izađe s Ujedinjenom ljevicom, na platformi Ujedinjeni Podemos - odnosno Ujedinjeni možemo. Tako je stvoren lijevi blok koji bi mogao osvojiti do 25 posto glasova, preteći socijaldemokrate i postati druga najveća politička snaga u Španjolskoj. Ako bude tako, glavno pitanje postaje hoće li PSOE koalirati s ljevicom. Koliko god im to ne bilo drago, alternative su im ili velika koalicija s konzervativcima ili treći izbori', kaže Dolenec i dodaje:
'U kontekstu ovih izbora pojavljuje se termin Sorpasso, vezan uz talijanske izbore 1976, kada je Komunistička stranka imala realne šanse preteći Kršćanske demokrate i doći na vlast, što se na kraju ipak nije dogodilo. Drugi pak vuku paralele s grčkim izborima 2012. godine kada je Siriza prvo pretekla PASOK, pa u ponovljenim izborima osvojila vlast. No tu treba istaknuti da, iako su socijaldemokratske stranke diljem Europe na uzmaku, scenarij potpune implozije koji se dogodio PASOK-u nije se ponovio drugdje', ističe.
Dolenec podsjeća i na Portugal, gdje je situacija nakon izbora u listopadu bila dosta slična toj u Španjolskoj: konzervativna koalicija Naprijed Portugal osvojila je tanku većinu, dok su socijaldemokrati osvojili drugo mjesto. Kao i Sanchez u Španjolskoj, lider socijaldemokrata Antonio Costa inicijalno je bio protiv koaliranja s ljevicom, koja je ostvarila svoj najbolji rezultat u povijesti - iako bi ga to dovelo na vlast. No, ubrzo nakon toga konzervativna vlada je izgubila povjerenje parlamenta, a Costa je formirao vlast u koaliciji s Lijevim blokom i Savezom komunističke i ekološke stanke.
Snaga Podemosa izrasla je iz autentičnog španjolskog pokreta otpora mjerama štednje i protiv postojećih političkih elita, ali njena se sudbina u velikoj mjeri povezivala s (ne)uspjesima grčke Sirize. To je u velikoj mjeri nepravedno, s obzirom na autentičnost pokreta u Španjolskoj, pa potom i formiranja političke stranke. Usporedbe ne stoje i stoga što je snaga španjolske ekonomije i posljedično njena uloga u EU bitno veća od uloge Grčke. Podemos još nije izgubio momenutm. Hoće li ga i ubuduće uspjeti održati u velikoj će mjeri ovisiti o ovim izborima.
'Bez obzira na specifičnosti nacionalne politike u svakoj od tih zemalja, kad ih ovako usporedimo, mislim da je fer reći da na južnoj periferiji Europske unije postoji nedvojben trend jačanja lijevih političkih opcija. To mi se čini posebno važnim jer, dok je snažno anti-establishment raspoloženje prisutno kod birača diljem Europe, on se češće oblikuje kroz ksenofobne, anti-imigrantske i druge desne platforme. Stranke ekstremne desnice u Austriji i Švicarskoj imaju oko 30 posto biračke potpore, u Danskoj i Mađarskoj oko 20 posto. Na jugu Europe pak vidimo političku artikulaciju na ljevici, koja razočaranje ekonomskim liberalizmom ne pretače u bijes prema imigrantima ili izbjeglicama, nego teži oblikovati ekonomske politike koje će rezultirati većom razinom društvene pravednosti i solidarnosti', zaključuje Dolenec.
