Zaprešićanka Ana (stvarni identitet poznat redakciji) godinama se trudi ne postati dio vojske nezaposlenih, a uz poslove koje joj nije teško raditi ne dozvoljava administraciji uvrstiti je među svih onih 'službenih' 285.345 iz evidencije Zavoda za zapošljavanje

Iako je zamolila za anonimnost, jer tako želi zaštititi troje malodobne djece, ne krije što radi i kolika su joj primanja, pa tako navodi kako od pomoći u kući mjesečno zaradi 2.000 kuna od čega polovicu uplaćuje za doprinose. Uz pomoć dijabetičarima skrbeći svakodnevno za njih, održavajući im kućanstvo i dobavljajući lijekove te kućne potrepštine, čisti i stubišta od čega, 'na crno', zaradi dodatnih 600 kuna. Dakle, 1.600 kuna!? I uz suprugovu plaću, za kojeg kaže kako joj je velika pomoć u kući i skrbi za djecu, sve je premalo za peteročlanu obitelj

'Kad sam, zbog bolesti tek rođenog djeteta, morala raditi skraćeno i potom napustiti posao, nisam ni slutila da više nikad neću moći naći dobar posao sa solidnim primanjima. Rodila sam još dvoje djece, no sva obećanja koje su majke s više djece dobivale iz samog državnog vrha kako će poduprijeti majke i domaćice pala su u vodu. Djeca su rasla, a s njima i životni troškovi, pa sam se morala snalaziti kako znam', prepričava životne nedaće 39-godišnja Zaprešićanka.

Anina obitelj nema ni riješen stambeni status, pa su podstanari u skromnim uvjetima trošne kuće u Zaprešiću koju su sami obnovili. Svaki pokušaj rješavanja stambenog problema bezuspješan je, jer niti može sama dizati kredite, niti može biti suprugu jamac, niti je on u mogućnosti od plaće izdvajati za dodatni trošak.

Onih 530 kuna za mjesečni pokaz od Zaprešića do Zagreba mi je pravo bogatstvo, pa svaki dan prijeđem na biciklu najmanje 30 kilometara. Teško uspijevamo skrpiti i za pokaze za djecu, ali oni moraju imati za prijevoz, za knjige, biti oprani, obučeni, obuveni i ni u čemu ne oskudijevati, niti se razlikovati od druge djece', priča Ana ponosno ističući kako je raduje kad joj, zauzvrat, djeca iz škole donesu vrlo dobre ili odlične ocjene

Za supruga ima samo riječi hvale, navodeći kako je primjer idealnog muža koji nikad nije ispratio djecu u školu bez pripremljenog doručka ili ručka, niti propustio pitati ih što je za zadaću i pomoći im u učenju. Ipak, kad se vrati od svojih obaveza u Zagrebu, svejedno je čeka puno posla. Obrađuje i mali vrt kako bi barem malo olakšala situaciju u kućnom budžetu.

'Svakako se snalazimo. Pratimo akcije po velikim trgovinama, pa kupujemo uz popust. Uz odgovornost koju imam prema ljudima o kojima skrbim, a riječ je o dijabetičarima, i sve ono što preguram preko glave kroz tjedan, u jednom trenutku samo stanem i zapitam se kako sam to uspjela. Onda pomislim kako ima i onih koji teže žive, u još gorim okolnostima i neizvjesnosti, pa se okrenem novom danu i novim obavezama', skromno priznaje Ana.

Želja joj je, kako kaže, 'pronaći za sebe sigurniji posao s boljim primanjima kako bi pomogla svojoj djeci izaći na životni put'. Svjesna je kako je do mirovine, za koju ne sumnja da će biti mala, jer su i doprinosi koje uplaćuje skromni, ima još dugo.

'Ako i sâma moram tražiti neku vezu za posao, a obratila sam se na sto adresa, žalosti me kad za sina, budućeg slastičara, ne mogu naći mjesto na kojem će odraditi praksu, a da nekoga ne pitam za pomoć. Nažalost, ako ne pokucam na neka vrata, ona se neće ni otvoriti', zaključuje Ana.

Od života ne traži puno – zdravlje za djecu i posao s pristojnom plaćom za sebe. Ipak, preživjeti sa 1.600 kuna mjesečno i uz suprugovu pekarsku plaću doista je prava umjetnost, pa Aninoj obitelji stvarno treba čestitati na ustrajnosti u borbi za bolji život.