Maria Joao Rodrigues jedna je od osoba čije ime u Bruxellesu svi znaju. Ova portugalska znanstvenica i bivša ministrica za zapošljavanje (od 1995. do 1997) u socijalističkoj vladi Antonija Guterresa u međuvremenu je postala jedna među ljudima koji rade na strategijama razvoja Europske unije, pa su je mediji nazvali 'majkom Lisabonske strategije', službenog dokumenta Europske komisije koji se bavio gospodarskim razvojem EU-a u desetogodišnjem periodu, od 2000. do 2010.

Gospođa Joao Rodrigues ubraja se među utjecajne insajdere Europske unije i među najbolje znanstveno-političke kadrove europske ljevice, koja se polako vraća u ofenzivu zahvaljujući višegodišnjoj krizi eurozone. Maria Joao Rodrigues sljedeći tjedan gostuje u Zagrebu, gdje će u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung održati predavanje na temu budućnosti eurozone, a za tportal.hr je iznijela svoje osnovne poglede u vezi toga, najvećeg ekonomsko-političkog problema s kojim se EU susreo u svojoj višedesetljetnoj povijesti.

Dolazite iz Portugala, kakva je ekonomska situacija kod vas? Neki mediji pišu da je Portugal u osnovi već bankrotirao te da živi zahvaljujući pomoći EU-a, ali da njegova kriza nije toliko zanimljiva kao ona u Grčkoj.
Glavni problem portugalske ekonomije je niska kompetitivnost i nizak gospodarski rast. Kod nas je gospodarski rast bio vrlo nizak proteklih deset godina. Kada se 2008. dogodila svjetska financijska kriza, Portugal se našao u situaciji da više ne može posuđivati novac na međunarodnim financijskim tržištima, a u našem budžetu nije bilo prostora za manevriranje i pokretanje programa gospodarskog rasta, kako bi se smanjili efekti krize. Onda se pojavio i drugi problem, a to je kriza eura koja je nastala zbog velikih javnih dugova. To je sve rezultat krize eurozone, koja se sastoji od dva elementa: prvi je javni dug i sve veće kamate za posuđivanje, a drugi je bankarska kriza. U portugalskom slučaju je ipak najgori problem slab gospodarski rast, a nakon toga sve veći budžetski minusi.

Tijekom devedesetih ste bili ministrica za zapošljavanje. Danas ogroman broj mladih i visokoobrazovanih Portugalaca napušta zemlju u potrazi za poslom. Kakvi će biti efekti takvog odlijeva mozgova i brine li vas to?
Naravno. Mnogo smo investirali u obrazovanje i imamo vrhunske mlade stručnjake, za koje danas nema posla. Istina je da mladi Portugalci traže poslove izvan zemlje, i to ne samo u Europi, nego diljem cijelog svijeta. Zahvaljujući našem članstvu u Europskoj uniji, sagradili smo dobru infrastrukturu, popravili naš zdravstveni sustav i obrazovali mlade, ali se to zbog krize nije pokazalo održivim. Danas je potrebno investirati u nove tehnologije, obnovljive energije i tzv. zelene poslove. Nažalost, nemam velik prostor za manevar, a zbog velikih kamata i loše ekonomske situacije male i srednje tvrtke ne mogu dobiti novac za takve investicije.

Prebacimo se na Bruxelles. Kako komentirate rezultate zadnjeg summita, na kojem su se sukobili njemačka kancelarka Merkel i talijanski premijer Monti?
Napravljen je određeni napredak, ali nismo došli do pravih rješenja! Konačno je priznato da se iz krize nećemo izvući samo štednjom, nego je potreban i gospodarski rast. Da bude jasno, doista je potrebno smanjiti javni dug, ali bez stvaranja poslova i gospodarskog rasta nemoguće je smanjiti javni dug! To je konačno prepoznato, a trebalo bi se realizirati preko Europske investicijske banke. Ipak, to nije dovoljno da se nadiđe kriza. Ključan problem je nemogućnost pristupa kreditima, bez čega nema izlaska iz recesije. A kredita nema zbog neodgovornog poslovanja banaka! Njih sada trebamo spašavati novcem poreznih obveznika, što znači da tako povećavamo javni dug koji kao želimo smanjiti. To je srce problema u krizi eurozone: protekle dvije godine smo povećali javni dug kako bismo spasili banke, a banke su povećale svoj dug da bi spasile države! Moramo izaći iz tog začaranog kruga. Zato je dobra ideja da Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) može direktno rekapitalizirati banke, što ne dovodi do povećanja javnog duga. Bila je to bolna, ali potpuno ispravna odluka.

U javnosti se već mjesecima spominju i dvije druge ideje: jedna je uvesti euroobveznice – što bi smanjilo troškove posuđivanja – a drugu je iznio nobelovac Paul Krugram, koji kaže da Europska centralna banka mora učiniti više. Konkretno, da ECB treba otkupiti sav javni dug država i početi tiskati novac koji nedostaje.
Kao što sam već rekla, najveći problem eurozone je visoka cijena posuđivanja, ali samo nekih država. To je sistemska kriza eurozone jer stvara sve veću nejednakost među državama. Krugman predlaže veliki angažman ECB-a, što nije nužno pogrešno, ali je politički neizvedivo. Njemačka to nikad ne bi prihvatila jer smatra da se ECB treba samo baviti kontrolom inflacije i održavanjem monetarne stabilnosti. Zato mi se kao realnije rješenje čine euroobveznice, što bi bilo i dugoročno rješenje problema. Nedavno je konačno Herman von Rompuy predstavio dokument u kojem se zalaže za uvođenje euroobveznica. To je, naravno, moguće samo pod nekim uvjetima, na kojima inzistira Njemačka. Jedan od njih je da se uvede kontrola nacionalnih budžeta. To je vrlo logičan zahtjev – ako dijelimo rizik, moramo dijeliti i odgovornost te prihvatiti da dio suvereniteta transferiramo na EU. Problem s time je cijeli proces učiniti demokratskim.

Je li ponašanje njemačke vlade pogoršalo krizu eura? Stječe se dojam da bi se sa saocijaldemokratima na vlasti u Njemačkoj sve riješilo mnogo brže.
Da, ponašanje vlade Angele Merkel je pogoršalo krizu. Strategija njezine vlade je bila pogrešna jer se usmjerila samo na štednju, te se tek dvije godine kasnije počelo razmišljati o važnosti gospodarskog rasta! No, nije Njemačka samo ono što čini Merkel, nego se i u Njemačkoj vodi žestoka rasprava o tome kako riješiti krizu eura. SPD tu ima dobre ideje jer prepoznaje da kriza eura nije samo nastala zbog neodgovornog ponašanja pojedinih država, nego tu postoji i sistemski problem. Jasno je da Grčka mora riješiti problem tradicionalnog izbjegavanja plaćanja poreza, ali to je samo jedan element krize. Kada smo uveli euro, nacionalnim centralnim bankama smo oduzeli mogućnost makroekonomskog djelovanja, a nismo stvorili ekvivalent na europskom nivou.

Koliko dugo će se još Europska unija nalaziti u krizi? Što je potrebno da se stvar konačno riješi?
Zasad smo imali tek površna rješenja koja se bave olakšavanjem trenutnih pritisaka, a ne sređivanjem najvećih problema. Potrebna nam je bankovna unija i euroobveznice te moćna strategija za gospodarski rast u Europi. A to će se dogoditi tek kad kriza dođe u Njemačku! Njemačka mora shvatiti da je u njezinom interesu da radi sa svojim europskim partnerima na nekim fundamentalnim reformama. Već sada možemo prepoznati ekonomske indikatore koji najavljuju dolazak krize u Njemačku. Primjerice, pada im izvoz jer ostatak Europe više nema novaca za njemačke proizvode. Također se moramo sjetiti da kriza eura utiče loše i na mnoge zemlje izvan Europe. Dakle, njemačka ekonomija počinje usporavati, no bit će potrebna veća recesija i gubitak radnih mjesta da Njemačka konačno shvati da je to naš zajednički problem koji moramo zajednički riješiti.