Više od 30 godina Aleksandr Lukašenko vlada Bjelorusijom željeznom rukom. Prvi i do danas jedini predsjednik te države od proglašenja njenog osamostaljenja ovaj je vikend osvojio još jedan mandat i čini se da mu nitko ne može stati na kraj
Posljednji europski diktator Aleksandr Lukašenko na nedjeljnjim je izborima u Bjelorusiji osvojio 86,8 posto glasova i tako zacementirao još pet godina mandata, unatoč kritikama da su izbori bili namješteni, koje ga prate gotovo od kada je prvi put došao na vlast.
Rođen 1954. u gradu Kopys u sjevernoj Bjelorusiji, Lukašenko je odrasao u obitelji sa samohranom majkom. Identitet njegovog oca nikada nije bio poznat, a prema jednoj priči Lukašenkova majka imala je aferu s Romom koji se nije dugo zadržao u tom kraju. S majčine strane Lukašenko ne vuče korijene iz Bjelorusije, s obzirom da je njegov djed rođen u današnjoj Ukrajini.
Lukašenko je 1975. diplomirao na Pedagoškom institutu u Moglievu, nakon čega odlazi u vojsku gdje je služio u sovjetskim pograničnim trupama. Godine 1979. postao je članom Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Komunističke partije Bjelorusije. Nakon što je napustio vojsku, bio je i upravitelj sovjetske farme svinja Gorodets u okrugu Shklow.
vezane vijesti
Lukašenkov sin kao nasljednik
Lukašenko ima tri sina - Viktora i Dmitrija iz braka s Galinom Želnerovič, s kojom ne živi već desetljećima, ali se nikad nije rastao. Treći sin je Nikolaj, zvan Kolja, rođen u izvanbračnoj zajednici. Upravo je, prema pričama, Nikolaja Lukašenko predvidio kao svog nasljednika. Sin, koji ga je učestalo pratio tijekom predsjedničkih posjeta svjetskim državnicima i Papi, odbio je tu ulogu kad je odrastao, iako je kao dječak uživao u vojnim paradama tijekom kojih su mu salutirali najviši bjeloruski časnici.
Lukašenko kao prvi i jedini predsjednik
Početkom '90-tih počinje i njegov ubrzani uspon na vlast. Lukašenko se predstavljao kao populistički narodni heroj protiv korumpirane, nemoralne i nasilničke elite, a 1993. optužio je 70 visokih vladinih dužnosnika, uključujući predsjednika Vrhovnog sovjeta Stanislava Šuškeviča i premijera Vjačeslava Kebiča, za korupciju.
Samo godinu dana kasnije kao neovisni kandidat Lukašenko je pri put izabran za predsjednika Bjelorusije, no kritike o namještenim izborima i referendumima započele su već tada i nisu prestale do današnjeg dana.
Unutar godinu dana nakon što je preuzeo dužnost, Lukašenko je održao referendum kojim je bjeloruska bijelo-crvena zastava promijenjena u onu koja je vrlo slična starom sovjetskom dizajnu. Nostalgija za Sovjetskim savezom u slučaju Lukšenka ne čudi, bio je jedini zastupnik 1991. koji je glasao protiv neovisnosti Bjelorusije.
Lukašenko i savjeti za borbu protiv koronavirusa
Lukašenko je poznat po svojim kontroverznim izjavama, a pogotovo su se istaknule one tijekom pandemije covida.
''Nitko neće umrijeti od koronavirusa u našoj zemlji. Javno to objavljujem', kazao je 2020., te odbio uvesti bilo kakava ograničenja u borbi protiv koronavirusa. Umjesto toga, građanima je savjetovao da piju votku, posjećuju saune, voze traktore i bave se poljoprivrednim radovima te igraju hokej.
Kao predsjednik nove države, Lukašenko je zadržao plansko gospodarstvo, s državnim monopolom nad industrijom i držao kolektivne farme otvorenima, pridobivši lojalnost poljoprivrednog sektora. Ovakvo državno gospodarstvo spriječilo je pojavu moćnih oligarha, poput onih u Rusiji i Ukrajini.
Valerij Karbalevič, politički promatrač Radio Libertyja i autor neslužbene Lukašenkove biografije kazao je svojedobno za Al Jazeeru, da je tada Lukašenko imao viziju i želio je ući u povijest kao čovjek koji je 'stvorio bjelorusku državnost' i alternativni model postkomunističke tranzicije u drugim zemljama, ali je također želio da država kontrolira gospodarstvo. Djelomično je u tome i uspio - za razliku od Rusije, koju su 1990-ih mučili siromaštvo i organizirani kriminal, Bjelorusija je bila relativno sigurna, a jaz u nejednakosti bio je malen.
Lukašenko je cijelo vrijeme pokušavao njegovati nježan, paternalistički imidž 'Bat'ke' – oca nacije. No, dok se pred građanima Bjelorusije pokušavoa prikazati kao čovjek iz naroda, njegovo drugo lice otkrilo je nemilosrdnog političara koji se spreman ukloniti sve svoje protivnike.
Pritvaranja protivnika
Krajem 1990-ih počeli su nestajati Lukašenkovi politički protivnici. Bivši ministar unutarnjih poslova Juri Zaharenka nestao je 7. svibnja 1999. U rujnu iste godine Viktar Hančar, čelnik Središnjeg izbornog povjerenstva, i njegov savjetnik, poduzetnik Anatolij Krasovski, nestali su pod sumnjivim okolnostima.
No to je samo bio početak. Lukašenko od tada gotovo redovito uhićuje svoje protivnike. Svaka kritika vlasti može nekoga odvesti u zatvor, kao i 'krivi' komentari i lajkovi na društvenim mrežama.
Od 17. srpnja 2024. u Bjelorusiji, zemlji s devet milijuna stanovnika, ima 1388 političkih zatvorenika. Između 2022. i 2023. godine organizacije za ljudska prava izbrojale su 400 osoba osuđenih na temelju politički motiviranih kaznenih prijava i 3300 na temelju politički motiviranih administrativnih prijava.
Preusmjeravanje aviona s disidentom
Koliko je Lukašenko spreman daleko ići pokazuje i priča iz 2021. kada su bjeloruske vlasti naredile Ryanairovom zrakoplovu na letu iz Grčke u Latviju da prisilno sleti u glavni grad Minsk i potom uhitile Romana Protaševiča, jednog od glavnih bjeloruskih oporbenih blogera i aktivista koji se u njemu nalazio.
Zrakoplov se nalazio u bjeloruskom zračnom prostoru i gotovo je stigao do Litve kada je stigla naredba da sleti u Minsk, pod objašnjenjem da se u zrakoplovu nalazi eksploziv, koji, naravno, nikada nije nađen. Zbog tog incidenta Bjelorusiji su uvedene dodatne sankcije.
Istaknuti politički zatvorenici uglavnom se drže u samicama. Među njima su prodemokratski aktivist i dobitnik Nobelove nagrade i zatvorenik savjesti Ales Bialiatski, bankar i filantrop Viktar Babaryka i njegova kolegica Maria Kalesnikova. Među pritvorenicima je Sergej Tihanovski, suprug bjeloruske oporbene čelnice Svetlane Tihanovskaje, koja već godinama živi u egzilu.
Većina njih uhićena je 2020. nakon velikih prosvjeda protiv Lukašenka. Bili su to najmasovniji prosvjedi ikada viđeni u Bjelorusiji, a prema procjenama na velikom prosvjedu u Minsku na ulicama je bilo oko 200 tisuća ljudi. Međutim, Lukašenko je na njih poslao interventne odrede policije. Oko 35.000 prosvjednika je uhićeno, a tisuće su navodno pretučene ili mučene u pritvoru. Čak 15 prosvjednika ubijeno je tijekom ili nakon nemira, a najmanje je jedna osoba silovana u pritvoru.
'Mi nemamo neovisne medije, nemamo neovisne sindikate, nemamo neovisne nevladine organizacije, nemamo neovisne sudove, nemamo neovisne agencije za provođenje zakona. I što je najvažnije, Lukašenko se još uvijek boji naroda. Dakle, on ne smanjuje represiju, on je samo povećava', kazao je Uladzimir Zhyhar, bivši detektiv i predstavnik Belpola, skupine prognanih bivših bjeloruskih policajaca koji su prebjegli u oporbu nakon prosvjeda 2020.
Prosvjedi su uslijedili nakon izbora za koje oporba u Bjelorusiji smatra da su namješteni, a rezultate, kao i Lukašenka kao predsjednika ne priznaju ni Europska unija, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada. Uz to, zbog protjerivanja, maltretranja i zatvaranja protivnika Bjelorusiji su nametnute i teške sankcije, što je Lukašenka samo gurnulo još više u ruke 'majčice Rusije'.
Odnosi s Rusijom
Lukašenko, kao veliki obožavatelj Sovjetskog saveza, kada je '90-tih preuzeo vlast bio je vrlo blizak Rusiji. Dapače, s tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom 1997. je potpisao sporazum o državnoj zajednici, a nakana je bila da se u budućnosti Bjelorusija i Rusija ujedine. No, onda je na vlast u Rusiji došao Vladimir Putin, a Lukašenko je izgubio interes za ujedinjenje s Rusijom.
Prvi odnosi između Lukašenka i Putina su bili vrlo napeti, jedan drugog gledali su kao konkurenciju, no istovremeno Rusija i Bjelorusija su uvelike ovisile jedan o drugoj. Bjelorusija se oslanjala na ruske subvencije jeftine nafte, dok je Rusija iz Bjelorusije uvozila velike količine poljoprivrednih proizvoda.
Migrantska kriza kao oružje
Nakon što mu je Zapad uveo sankcije zbog gušenja prosvjeda 2020., Lukašenko je izazvao i migrantsku krizu na granici s Poljskom, Litvom i Latvijom. Tisuće migranata, pretežito s Bliskog istoka, bilo je blokirano u kampovima kod bjeloruske granice s Poljskom u jednom trenutku, a prema nekim informacijama 120 ih je i umrlo na granicama.
Politico je nedavno objavio da je imao uvid u telefonske pozive i dokumente koji pokazuju da je Lukašenko namjerno koristio migrante kao oružje.
Lukašenko je cijelo vrijeme pokušavao držati neutralno, čak se počeo pomalo i približavati Zapadu, a u 2019. je došlo i do diplomatske krize s Rusijom. Naime, Putin je želio nastaviti s ujedinjenjem dvije zemlje no Lukašenko je upozorio da će se svaka takva akcija Moskve protumačiti kao neprijateljska. Rusija je uzvratila rezanjem subvencija za naftu, no onda se dogodila 2020., - veliki prosvjedi u Bjelorusiji i međunarodne sankcije.
Prosvjedi su Lukašenka stavili pred dilemu: podijeliti vlast s narodom ili s Putinom, smatra Karbalevič.
'Pristao je dijeliti vlast s Putinom... Sada ljudi na Zapadu misle da Lukašenko nije neovisni državnik, da je Putin pravi gospodar Bjelorusije, a Lukašenko samo njegova marioneta. Ne bih bio tako radikalan; Lukašenko je prilično autonoman. Ali danas je ta unija s Bjelorusijom i Rusijom vrlo blizu', kaže.
Lukašenko je tako dopustio ruskim snagama korištenje bjeloruskog teritorija za invaziju na Ukrajinu 2022. godine, a kasnije je bio i posrednik tijekom pobune Wagnerovaca.
