Negdje pred kraj osnovne škole čula sam anegdotu o crti koju je na praznom papiru povukao Picasso ili netko njegova ranga, pa su papir i crta otišli na dražbu i prodali se za desetke tisuća nečega. Nije mi to tada bilo baš sasvim jasno, ali nešto poslije (možda u srednjoj) zaključila sam da ili a) svatko može biti umjetnik, jer svatko je sposoban povući ravnu crtu na praznom papiru, ili je b) svaki potez umjetnika automatski umjetnina. Egalitarističko rješenje pod a) ne zvuči nimalo nevjerojatno: doznali smo bezbroj puta kroz figure govora i teksta kako u svakom čovjeku čuči mali milijun velikih i malih ljudi: čuči dijete, mladac i starac, anđeo i vrag, pa čuči okrutnik i milosrdnik, jin i jang, pisac, pjesnik, znanstvenik, i nema razloga da tu negdje ne bude skutren i umjetnik. Ali ima tu još nešto. Ima tu i b).

Puštanje krvi

Sjećam se kao da je jučer bilo, u svibnju 2003. stajala sam u Domu hrvatskih likovnih umjetnika i gledala performans u organizaciji biroa suvremene umjetničke prakse Kontejner koji je s radom započeo tek godinu ranije. U najavi je pisalo da je riječ o 'Projektu Bolnica' i da tematiziraju tijelo i tijela te odnos društva prema bolesti i bolesnicima. I tako smo ja i njih još tridesetak stajali, a Kira O'Reilly, umjetnica iz Londona, sjedila je potpuno gola i bezizražajna nasred Džamije, u kišnu kasnoproljetnu večer. Pored nje su bila parkirana kolica s medicinskim rekvizitima, a odmah do njih i njezin muž/dečko/partner, koji ju je sustavno rezao skalpelom, zagrijavao jednu po jednu staklenu kupicu i lijepio ih, vrlo sporo i metodično, na njezino tijelo. Dok je radio novi rez i zagrijavao sljedeću staklenku, razina krvi u onoj prethodnoj vidljivo je rasla. Nema fejkanja, krv je prava, a pravi su i ožiljci koji nakon svakog ovakvog bloodlettinga ostaju na tijelu umjetnice. Od predstavnika sedme sile Keirino su krvarenje dokumentirala tek dva fotografa: nije bilo kamera HRT-a jer to onda, daleke 2003, nije bio materijal za prvi ni drugi 'Dnevnik'. Komercijalne televizije nisu još bile obogatile naš medijski pejzaž, a spomenuta šačica alternativaca nije se baš mogla okarakterizirati kao 'okupljeno mnoštvo'. Sukladno minimalnom, elitnom interesu i još manjoj medijskoj vidljivosti, nije se potegnulo pitanje u kakvom mi to svijetu živimo niti se formirala platforma za raspravu oko toga je li krvarenje posred izložbenog prostora umjetnost ili nije.
Uzburkavanje krvi
Načinimo li sad kvantni skok od svibnja 2003. do rujna 2010, naći ćemo se na otvorenju izložbe u najmonumentalnijem i najcentralnijem među muzejima u metropoli i najmuzejskem od svih centara različitih događanja koja privlače bogate i slavne. Akademski slikar Dimitrije Popović, koji je svojevremeno izlagao uz bok Daliju, danas izlaže u tridesetak svjetskih i domaćih muzeja i galerija, a njegova su se zapažena djela prije nekoliko godina mogla vidjeti i na jumbo plakatima širom Hrvatske, otvorio je svoju novu izložbu 'Saloma'. Prototip moderne Salome, složenca erosa i tanatosa, to već i vrapci na grani pjevaju, umjetnik je našao u Severini. Zli jezici tvrde da mu ona nije bila prvi izbor, ali to je sad irelevantno jer upravo Severini možemo zahvaliti na formiranju široke platforme na kojoj se mnoštvo okupilo oko relevantnih pitanja poput: 'Zašto nam vrijeđaju inteligenciju?' i: 'Smije li se ovo nazivati umjetnošću?' S druge strane, pitanje tko je sad tu umjetnica, a tko nije, medijski je potpuno nevažno, sve dok se priča i dok je propisno ilustrirano.
A ilustracije – mrak! Severina je pred muzej došetala u prekrasnoj zlaćanoj dugoj haljini i s blještavim modnim dodacima, zalila se crvenom bojom, otplesala ples bez velova (ali ništa manje erotičan), prošetala s glavom na pladnju i dala joj strastveni cjelov dostojan Wildeova zabranjenog teksta. U Salomu i Severinu za to je vrijeme zurilo okupljeno mnoštvo kamera, mikrofona, fotoaparata i znatiželjnih ljudi. Severina se još nije stigla ni oprati, presvući i dotjerati za intervju, a već je krenula meteorska kiša komentara i reakcija po mnogobrojnim kvorumima i forumima. Izložba rasprodana, tržišni uspjeh zajamčen, ali opet, gdje je tu umjetnost? I što je ono umjetnost?

Žlica performansa, dva ready-madea
Pa i s umjetnosti je slično kao i s pornografijom – nitko ne zna što to jest, mnogi misle da znaju što nije, poneki kažu da je znaju prepoznati. Možemo izvući miks definicija i apostrofirati da umjetnost potiče na razmišljanje i diskusiju te iza nje stoji poruka i poetika, da umjetnost nije slučajnost već

promišljena akcija, da proizlazi iz društvene odgovornosti i reagira na društvene pojave.
Mediji su prenijeli, a Severina potvrdila da je ona izvela performans (kod nekih je to bio i preformans). To je isto kao tvrditi da se u Mimari ovih dana može vidjeti Severinina izložba. Performans je real-time umjetnost, osmišljeni čin koji poziva na interakciju ili izaziva reakciju, a izvodi ga umjetnik, ujedno idejni začetnik, dramaturg, redatelj i uglavnom glumac u vlastitoj predstavi.
Ako Severina služi kao model umjetniku, akademskom slikaru, nalazi se na njegovim platnima ili izvodi ispred muzeja ono što on naziva performansom, onda on preko nje komunicira sa svojom publikom i ona nije umjetnica, već umjetnina. Drugim riječima, ako event ispred Mimare i jest bio performans, njega je izveo Dimitrije Popović, a ne Severina. To što je djelo 'Severina' dobilo više naslovnica od autora Dimitrija nema veze samo s činjenicom da zlaćana haljina i predimenzionirana glava na pladnju ipak bolje pristaju njoj: nemalo je primjera kroz povijest i umjetnost u kojima su fiktivni i umjetnički ovjekovječeni stvarni likovi postigli trajniji i sjajniji status od svojih tvoraca.
Osim što se može protumačiti kao model, glina i umjetnina, kameleonka Severina funkcionira i kao svojevrstan pop-kulturni ready-made. Filozofija ready-madea prilično jednostavna: i neumjetnost se može izložiti kao umjetnost ako se odvoji od svoje originalne funkcije i konteksta. Recimo, ako se Kožarićev Renault 4 nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti i ne možete u njega natočiti gorivo i odvesti se u nepoznato, onda je to umjetnost. Tobogan neznanog autora na dječjem igralištu kod vas u kvartu nije umjetnost, ali tobogan Carstena Höllera kao dio Zbirki u pokretu istog muzeja to jest. Sad već izlazimo iz domene spremne (ne)umjetnosti, ali nije naodmet podsjetiti da izrezbarene mrkve, jabuke i rotkvice na švedskom stolu nemaju auru umjetničkog djela, ali kad voće rezbari Dimitri Tsykalov, to su onda šokantne voćne umjetnine.

Tko/što tu sad koga/čega?
Kurt Schwitters tvrdio je i vjerovao da je sve ono što umjetnik ispljune umjetnost i oko te ideje postoji neki prešutni konsenzus. Čak i ako nam je njihova umjetnost uj i fuj, manji problem imamo s tim da Tsykalov oružje obloži sirovim mesom nego da se Lady GaGa u mesnom outfitu pojavi na dodjeli MTV-jevih nagrada. Ili da Severina pod barjakom umjetnosti skače po hrvatskim muzejima i narodnim kazalištima.
I donekle s pravom. S punom sviješću da definicije plutaju i mijenjaju se kako se mijenja kontekst i vrijeme, umjetnost ipak u prvom redu ima veze s umjetnicima, koje bi trebali legitimirati Akademija i institucije znanja, ali nadmoćnu funkciju jamčenja vjerodostojnosti preuzimaju tržište, novac i institucije političke moći.
A možda sve ovo nema nikakve veze s umjetnošću ni s legitimnošću. Možda je sve jedna velika belozagrebačka zavjera jer ima šanse da bi se Mucalo pokazao kao sjajan intendant, a Severina ne mora a priori biti loša glumica i umjetnica samo zato što je superzgodna i odlično zarađuje. Ništa kontra Splita, ali ni jedno ni drugo nisu se dovoljno dugo probijali kroz trnje hrvatskog obrazovnog sustava da prisvoje prvu nagradu za uspješan dolazak na cilj: čistu simboliku. Koja obavezno mora biti zalivena pravom krvlju, kao i svaka prava znanost i umjetnost.