Sreli su se prvi put neposredno prije performansa, koji je bio dio 90. Jesenje izložbe Udruženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS) s temom "Izvanredno stanje". Ovakav performans prije toga je održan u Zagrebu, Rijeci i Amsterdamu, a prvi je put ostvaren u sklopu izvedbenog festivala Perforacije za Noć performansa u organizaciji udruge Domino iz Zagreba.

Igor Zenzerović kaže da do sada niti jedan njegov performans nije dobio toliko veliku medijsku pažnju kao "Studija jednog zagrljaja", piše Glas Istre.

'Na samom kraju izvedbe u Beogradu, kada sam otvorio oči, zatekao sam desetak kamera i more novinara s diktafonima oko sebe. Svi su čekali nekakvu izjavu, neko objašnjenje i pozivali me u svoje emisije. Iz praznine koju osjećate nakon 24 sata izmumljao sam nešto što se da objaviti, ne vjerujući ni u jednu riječ koju izgovaram. Nataša je odradila glavni dio razgovora. Sljedećih dana televizijski programi su osjetili potrebu predstaviti me kao glavnu vijest kulture pa sam tako gostovao zajedno s "kućnom" psihijatricom na televiziji K1 gdje smo razgovarali o psihološkom utjecaju mog performansa na Srbiju. Ti surealni trenuci su od mene tražili da misaonu i iskustvenu gustoću objasnim kroz pitanja o odlasku na toalet ili da "otkrijem" ljubav prema ko-performerici. Uzelo je to svoj kreativni danak, kaže Zenzerović.

Kako je bilo za vrijeme samog performansa, pored toga što je bilo hladno i kišovito, grlili ste se s osobom koju ste prvi put susreli?

'Uvjeti svake izvedbe su poprilično asketski: zagrljaj se niti u jednom trenutku ne smije prekinuti niti odati dojam neke artificijelnosti; zagrljaj se izvodi točno 23 sata i 59 minuta; izvođači se ne viđaju barem nekoliko mjeseci prije same izvedbe ili su potpuni stranci. Izvođač odnosno izvođačica radi sve što može da se prepusti i ostane u zagrljaju, tako da pauze ne postoje niti postoji potreba za hranom i pićem kada se tijelo dovoljno dobro pripremi. Razgovor među performerima nije strogo zabranjen no komunikaciju ostvarujemo u rijetkim trenutcima nekakve nužde. Moja ko-performerica Nataša Milojević se odazvala pozivu Stanice - Centra za suvremeni ples u Beogradu i nikad se prije nismo upoznali. Imali smo duge telefonske razgovore par puta kako bi stekli neku osnovnu povezanost ne bi li izbjegli da zagrljaj izgleda plastičan ili artificijelan. Mogu govoriti samo iz svoje pozicije, kako nisam plesač za razliku od većinu mojih ko-performera odnosno ko-performerica, niti se eksplicitno bavim tijelom u svojim performansima, snagu potrebnu za izvedbu crpim iz vjere u ideju Studije jednog zagrljaja. Ta "vjera" i dugogodišnja sporadična praksa nekolicine oblika meditacije i vježbe uzemljenja omogućuju mi da tijelo/um stavim u nekakav oblik hibernacije ili suspenzije ali i da ostanem smiren kada pratim reakcije. Tu se pojave interesantni trenuci, kada sami sebe zateknete u nekakvom stanju transa od kojeg, kada ga pokušate opisati samo se više udaljavate i samo se želite vratiti natrag u disanje bez odbrojavanja.

>>>Cijeli razgovor s Igorom Zenzerovićem pročitajte na Glasu Istre