'Među morem 'pokvarenih', bezličnih i pohlepnih bankovnih giganata, želja nam je bila kao predavača pozvati baš nekoga iz bankarske branše. Gospodin Boeselager slovi za osobu čija matična tvrtka, kao i on sam, prije svega drže do 'ljudskog' lica svoje banke kroz politiku rada u interesu svojih klijenata, kao i njihovu zaštitu', rekao je prije predavanja u uvodnom govoru jedan od domaćina tribine, profesor Gordan Črpić, voditelj Centra HBK za socijalni nauk Crkve. Naglasio je i prilično očito nepostojanje svijesti hrvatskih građana o tome što je to banka, čemu služi i kako se koristiti njenim uslugama, a to pripisao donekle i dugim periodom življenja u komunističkom režimu u kojem se ljudi jednostavno nisu morali prilagođavati ni razmišljati o proizvodima koje banke nude, jednostavno zato što ih je bilo toliko malo da ih je koristio jednoznamenkasti postotak stanovništva.

'Preuzeli ste doista veliki rizik pozivajući jednog bankara da priča o fiskalnoj etici – ali zahvaljujem vam na ukazanom povjerenju', našalio se na vlastiti račun Boeselager odmah na početku zanimljivog predavanja. Boeselager je najprije u vrlo kratkim crtama opisao svoj poslovni put, od prve banke u kojoj je ikada radio, njemačkom Metzleru pa do pozicije jednog od partnera i suvlasnika male privatne banke Merck Finck & co. Odmah u nastavku pokušao je odgovoriti na uvodno pitanje koje mu je postavljeno od  organizatora, o tome što misli do koje granice bi banke trebale biti isključivo profitabilna institucija, a kada bi trebale postati javna institucija.

'U osnovi, najveći problem današnjeg bankarstva je pohlepa. Naravno da je za razliku od razmijene novca za dobra i usluge, u poslu razmijene novca za novac osnovni cilj profit, o čemu je stoljećima prije mene govorio i sveti Toma Akvinski, međutim, to je dovelo do bezobzirnog iskorištavanja ljudi. Jedan od najvećih bankarskih grijeha jest neupućivanje svojih klijenata u njihova prava i obveze u slučaju korištenja nekog od proizvoda koje banke nude, a prije svega neupozoravanje klijenata na rizike koje preuzimaju. To je u konačnici dovelo do domino efekta čiji rezultat, ono što se na današnjoj međunarodnoj monetarnoj sceni događa – zovemo 'famoznom' riječju kriza. I to kriza koja traje već duže od desetljeća', rekao je Boeselinger, a kao posebno težak 'Gordijev čvor' koji ne da iz te krize van, istaknuo je bezlične bankarske kuće, gigante s desecima tisuća zaposlenih, koje su došle pod zaštitu država i jednostavno postale, upotrijebivši englesku frazu – 'too big to collapse' (preveliki da propadnu op. a) i nužno zlo koje se ne može zaobići.

'Mislim da protekcija banaka ne smije postojati i da banke moraju moći bankrotirati, a 'too big to collapse' izraz izbrisati iz financijskog riječnika. Nadalje, financijski proizvodi koje kupci ne razumiju i ne trebaju – ne trebaju se i ne smiju se ni proizvoditi. Jer, inače, ako za to ne postoje sankcije, zašto bi onog koga interesira isključivo profit bilo briga za dobrobiti svog klijenta, krajnjeg kupca', istaknuo je Boeselinger, dovevši time predavanje do dijela u kojem se osvrnuo na odgovornost i varijacije na temu te riječi koja bi se, kako Boeselinger kaže, 'trebala uvijek pisati s velikim 'O'.

'Onoliko je lakše uspješno propovijedati rat, koliko je teže propovijedati moral', citirao je Boeselinger Nietzschea, referirajući se upravo na nepostojanje odgovornosti te liniju manjeg otpora kojom se u trci za zaradom vodi velika većina banaka.

Boeselinger je, između ostalog, govorio i o tome što je moral u financijskom svijetu, pobliže objasnivši to krilaticom gotovo svih država na Zemlji druge polovice 20. stoljeća: 'Svatko treba i može imati stan, i automobil!' 'Ova je krilatica savršena klopka kojom se pojedine neodgovorne banke i njihovi menadžeri (a to je nažalost većina njih) služe već 30 godina', naglasio je. 'Savijest, etika, moral ili bilo koji drugi oblik ljudske vrline, koje postoje u svakom pojedincu, kod onoga zaposlenog u nekom od toliko spominjanih bankovnih giganata jednostavno se ne smiju ispoljavati jer su takve vrline najčešće u sukobu s politikom tvrtke za koju rade.

Najbolji i najkonkretniji primjer bezobzirnosti jest nepoznavanje vlastitog klijenta, bilo to namjerno ili ne. Iz (svjesnog ili nesvjesnog) nepoznavanja klijenta dolazi do toga da se stambeni, ali i ini krediti, 'šakom i kapom' dijele svima koji ih zatraže. Bez obzira na to što je banka svjesna da neki klijent neće biti u mogućnosti isplatiti svoj dug prema banci do kraja, one mu ga bez puno pitanja izdaju. Time jedno vrijeme od takvog kupca njihovih financijskih usluga ubiru profit na kamatama koje čovjek plaća na kredit, a rezultat je to da, u ogromnom broju slučajeva, nakon nekoliko godina podmirivanja kamata banci, klijent jednostavno više ne bude u mogućnosti pratiti ritam plaćanja, što ga dovodi u situaciju da ostaje bez stana, koji mu, naravno, oduzme banka, koja na taj način višestruko povuče dobit upravo onoga od kojeg bi najmanje trebala uzeti, siromašnog i socijalno ugroženog stanovništva', zaključio je Boeslinger.

Dakle, proizvodi banke trebali bi se voditi dobronamjernim razumom umjesto današnjim, konstantnim pokušavanjem izbjegavanja moralne odgovornosti i prljave svijesti. Menadžeri diljem svijeta tako su trenirani da kažu da ili ne u bilo kojoj situaciji – samo ako taj odgovor paše banci za koju radi. Boeselinger se među ostalim, osvrnuo i na Njemačku, posebice politiku koja se posljednje vrijeme pokušava implementirati u fiskalnu politiku države kao 'lijek' za situaciju u kojoj se nalaze, tzv 'fair competition' (pravedno nadmetanje, op.a.). Tvrdi da se time postiglo upravo suprotno od ciljanog. To je natjeralo mnoge male banke da kao, primjerice, Merck Finck & co, koja ima samo oko tri stotine uposlenika te prije svega politiku tvrtke bazira na dugoročnim, manjim, nemegalomanskim, ali zato sigurnim ciljevima, brinu o onome što je u najboljem interesu klijenta kojemu treba njihova financijska usluga, štiteći na taj način i klijenta, ali i sebe.

Boeselinger se također dotakao i odgovora na moguća rješenja za izlazak iz svjetske financijeske krize. 'Sve u svijetu, od industrijske revolucije, monetarnog sustava pa do Fukushime jest ljudskih ruku djelo, pa je tako i ova prividna kriza ljudskih ruku djelo. Prividna, kažem, zato što je izazvana umjetno, dakle ne od prirode koja nam je nešto uskratila, već od nekolicine ljudi (pretežno političara, usko slijeđenih bankama i njihovim menadžerima) koji su ogromnu većinu ljudi doveli na prosjački štap, lukavim i mudro postavljenim financijskim mehanizmima kojima su sebe opskrbili s daleko više nego što uopće mogu iskoristiti, a svijet doveli na rub toga da izgleda gotovo kao prisilni radni logor. Ljudi su to stvorili, ljudi to moraju, mogu i trebaju popraviti. Zastrašujuće je, međutim, to što nitko ne zna – kako', rekao je Boeselinger

Za kraj, budući su mu uz Maticu Hrvatsku domaćini ipak bili gospoda iz Hrvatske biskupske konferencije, Boeselinger je predavanje završio u vjerničkom tonu, citatom Isusa Krista, koji bi, prema njemu, trebao biti savjet – vodioc za sve bankare: 'Što želiš da drugi čine tebi, čini i ti njima!'