S kutijom keksa, vrećicom kave i svojom tek otisnutom knjigom 'Potresne kronike', humanitarac Daniel Pavlić kuca na vrata kuće broj 39, na kraju zaselka Lotine kraj Dvora na Uni. Nitko ne otvara! Navirujući se kroz prozorsko okno kažiprstom lagano lupka po staklu, kao da hvata ritam neke melodije. Kuštravi mješanac na lancu lajanjem upozorava na goste, ali domaćin se ne pojavljuje. Daniel je zabrinut, počinje dozivati: Milane, Milane! „Dedi je devedeset godina. Živi sam, prije mjesec-dva umrla mu je supruga Dragica, djeca su razasuta svuda po svijetu. Ovdje više nema nikoga svoga", objašnjava.

Danielova humanitarna misija

U taj čas škljocne brava, starac pozdravi namjernike i poziva ih unutra. „Bila je bolesna, imala je nekoliko operacija“, reče spuštenog pogleda. Daniel otvara 96 i 97 stranicu knjige, pokazuje priču o njima. Obilazio ih je u okviru projekta psihološke podrške, dočekivali su ga uvijek vedri, nasmijani i raspoloženi. „Poznavali su mog djeda i s toliko ljubavi pričali o njemu da su mi odjednom potekle suze pa sam na kraju ja bio taj kojemu je potreban zagrljaj“, prisjeća se Daniel.

Poglavlje o obitelji Kordić jedna je od 55 kratkih priča objavljenih u Pavlićevoj knjizi, kronološki pisanih u formi dnevničkih zapisa od jutra prvog potresa, 28. prosinca 2020. do 8. studenoga 2021. godine. Bolna su to svjedočanstva o ljudskoj nemoći nad prirodnim katastrofama, tragediji zaboravljenog i napuštenog kraja, siromaštvu, nebrizi društvene zajednice, licemjerstvu političkih struktura, velikim i toplim humanitarnim srcima nepoznatih ljudi, pohlepi i zloći, ali i neuništivom duhu naroda kojeg ni ratovi ni potresi ne mogu do kraja slomiti.  

Daniel je u Sisačko-moslavačkoj županiji poznat kao neumorni aktivist nevladine udruge KAOS (Kostajnička alternativna scena) koja je, nakon Domovinskog rata, kulturno i društveno revitalizirala gradić na obalama Une. Istakao se antinuklearnim stavovima, prvi je u Hrvatskoj pokrenuo aktivnosti protiv nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, promovirao potencijale Pounja organizacijom volonterskih kampova i oživljavanjem tradicionalnih kulturnih i turističkih manifestacija, te rada s djecom i mladima, piše DW.

Bio je voditelj filmskih djelatnosti u Domu kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku, a sada je voditelj EU projekata za umirovljenike sisačke udruge KAS. U Hrvatskoj Kostajnici vodi udrugu Ekološka-kulturna scena, organizira PRESS film festival i Smaragdni eko film festival, jedinstveni putujuću festival o zaštiti okoliša. Autor je nekoliko dokumentarnih filmova i knjige „Priče iz Smaragdne doline“ u kojoj je opisao aktivistički rad u lokalnim sredinama.

Dovozio pomoć, usmjeravao novinare

Rijetka su sela na Baniji u koja nije kročila njegova noga. Raštrkanim zaselcima i odvojcima snalazi se bolje od poštara, policajca i poreznika, a pronalazi i one puteve koje ni google maps ne razaznaje. Zato je odmah pohitao u najudaljenija i najzabačenija sela jer je znao da će službenim kanalima humanitarna pomoć do njih teško stići, a kasnije 24 sata dnevno bio na usluzi volonterima, humanitarcima i brojnim novinarskim ekipama. Bez njega mnoge banijske priče tih dana ne bi došle do čitatelja, gledatelja i slušatelja. Zato ga je Hrvatsko novinarsko društvo nagradilo priznanjem „Fra Ma Fu" za humanost.  

„Glavni protagonisti moje knjige su stradalnici, ljudi koje sam u tih godinu dana pratio iz dana u dan. Neke sam znao od prije, a većinu upoznao sada. Želio sam ispričati njihove priče prije nego završe svoj životni krug. To najmanje što još mogu učiniti za njih. Ako nešto ne zapišeš, zaboravi se, a oni to nisu zaslužili. Nisam planirao voditi dnevnik, sve je krenulo s fotografijama i objavama na društvenim mrežama kojima sam htio zahvati donatorima. Svaku fotografiju doživio sam vrlo emotivno, a svojima sam o njima pričao s knedlom u grlu. Dodavao bih potpise, zapisao što nam se dogodilo tko je poslao pomoć, tko je došao, kamo smo išli. Pisao sam i o ljudima koji su zajedno sa mnom nosili humanitarnu pomoć. Riječi su same klizile, izbacivao sve te emocije, da ih ne čuvam u sebi. Svojima doma pričao sam s knedlom u grlu. Ova knjiga ima namjeru prenijeti priče o ljudima koje je potres otkrio. Te priče su više potresne nego sama činjenica da je potres razrušio mnoge domove“, kaže za DW Danijel.  

„Stradalnici gube vjeru"

Danijel ovih dana obilazi sve one kojima je tijekom godine pomagao kako bi im osobno uručio knjigu, čestitao blagdane i pitao treba li im štogod.Ističe da ljudi i dalje teško žive, da su mnogi prepušteni sebi i da gube vjeru. Da više ne mogu čekati obnovu pa se, u strahu od zime u kontejnerima, vraćaju u svoje oštećene kuće iako predstavljaju opasnost.

„I entuzijazam humanitaraca je stao, nema više pomoći kakva je bila na početku, rijetko tko da naleti. Ali ja neću odustati, i dalje ću pomagati istim žarom. Jedino ću ovih blagdana biti sa ženom i djecom koji su najviše trpjeli. Toliko da ni novu godinu nisam dočekao s njima. Zato sam im posvetio i nagradu koju sam dobio od novinara i ovu knjigu“, zaključuje naš sugovornik.