Tu je sam splitski klub, potom Naš Hajduk kao organizacija svih njegovih desetaka tisuća članova, pa šezdesetak društava prijatelja raštrkanih diljem zemlje, od Vukovara do Dubrovnika, zatim Torcida kao udarna snaga i intervencijski tim, klupski veterani i igračke legende kao snažna podrška… Sve je stalo u Bilo srce.

Koje je upravo jučer, na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, proslavilo rođendan.

Katkad bude komplicirano lijepu priču pretočiti u ozbiljan tekst, ponekad i razočaravajuće to da u njoj nema baš nikakve kontroverze ili skandala koji će privući čitatelje, a storija o Bilom srcu baš je takva. Toliko je puna dobrote da je površnima gotovo pa - dosadna.

Nije do humanitaraca, do nas je i do naših navika. Često znamo preskakati ono što na ljudskom, moralnom nivou baš valja.

Bilo srce dakle jučer je proslavilo rođendan. Nije prvi - jer je udruga s manjim intenzitetom djelovala i ranijih petnaestak godina - ali je prvi otkako su se lani u ovo doba u njoj okupile baš sve hajdučke snage. Imali su nešto novca na računu pa su ga odmah razdijelili: udrugama i domovima koji se brinu o djeci s Downovim sindromom, nezbrinutoj i onoj s poteškoćama u razvoju, Centru za autizam i sličnim institucijama. Novac vrijedi samo ako pomaže, brojke na računu možeš samo gledati i ništa više.

I tako je krenulo, ubacili su u višu brzinu. Tportal je s predstavnicima ove splitske udruge, suprotno njihovoj želji da sami sebe eksponiraju, rezimirao ono što su učinili u samo godini dana. Ako vam je dosadno čitati o volonterskom angažmanu i dobroti, kažemo, slobodno preskočite ovaj tekst. Nema kontroverzi.

'Taj Hajdukov brend je čudesan, magnetno privlačan, otvara mnoga vrata i motivira ljude koji bi inače možda ostali inertni, pasivni', govori nam predsjednik Bilog srca, afirmirani mladi splitski glumac Ivan Baranović.

'Jako je puno onih kojima je nešto potrebno, ali u pravilu još više onih koji u svojoj nevolji i nesreći u svakodnevnom životu svejedno žive hajdučke vrijednosti: junaštvo, čojstvo, poštenje. Prkos moćnome, zaštita slabome. Srce se rastopi kad čuješ sve te priče', nadovezuje se Čop.

Dana 2. siječnja prošle godine Bilo srce organiziralo je večeru za sve korisnike splitskog prihvatilišta za beskućnike i nije to bilo slučajno: točno deset godina ranije istu stvar učinila je Torcida, a potom se rodio sjajan projekt 365 večera, u kojemu su splitski beskućnici doslovno svakog dana imali toplo donirano jelo i večer druženja. Udruge, volonteri, stranke, škole, gradonačelnik, anonimni dobri ljudi - svi su se iz godine u godinu upisivali u kalendar brinući se da nijedan datum ne ostane slobodan. I nije.

A potom se dogodila Petrinja.

'Najprije smo osobno nazvali svih naših osamdesetak članova na tom području i provjerili jesu li dobro, a svi redom su se rasplakali jer su dobili poziv iz Hajduka i odbili bilo kakvu pomoć - ima ih kojima ona treba puno više, objašnjavali su nam', kaže nam Čop.

Navijači su, poznato je, u tim tužnim danima pohrlili na Baniju i danonoćno pomagali nesretnim ljudima, katkad se pokazavši bržima i organiziranijima od većine državnih službi, ali malo je poznato da su nastavili odlaziti onamo dugo nakon što je to ispalo iz fokusa javnosti. Punih šest mjeseci, u smjenama, neki i po cijelih mjesec dana. Nakon što su počišćene ruševine upravo Bilo srce je - uz pomoć svih hrvatskih navijača - potpuno opremilo dvadeset kuća, a zatim izgradilo tri sasvim nove, pa još jednu uz pomoć hajdukovaca iz Austrije. I onda su naletjeli na maloga Roka.

'Kada smo se uspjeli vratiti u kuću po stvari, rekao mi je: 'Mama pokupi mi knjige, tablet, role i kutiju od Hajduka za sva vrimena', opisivala je Snježana, majka dječaka 's osmijehom od milijun dolara', traumatične prve trenutke nakon potresa. Kad su volonteri čuli priču o devetogodišnjaku koji se od cijelog svog života prije svega brine za kasicu u kojoj je skupljao novac kako bi i on s tisućama drugih navijača sudjelovao u kupnji dionica splitskog kluba, nije bilo druge.

Nekoliko mjeseci kasnije Roko i njegova majka dobili su potpuno novu kuću, a zatim došli u Split, u svoju hajdučku obitelj. Imamo i video, izdvojite minutu i pogledajte ga premda u njemu nema ni kontroverzi ni skandala.

I puno je, previše ovakvih lijepih priča da bi stale u jedan tekst, koliko god nam je namjera gurati ih i promovirati. Dobrote ima na sve strane, toliko da svejedno uvijek iznenadi.

'Postoje ljudi koji nam redovito doniraju po nekoliko stotina kuna, drugi koji bez najave i pitanja uplate donaciju kako im padne na pamet, nogometaši koji šalju ozbiljnije svote novca i tvrtke koje pomažu kako god mogu, a svi imaju nešto zajedničko: žele ostati anonimni', objašnjava nam Čop.

Od tog novca četiri stotine djece svake godine dobije člansku iskaznicu Hajduka, dječja kirurgija splitske bolnice nedavno je dobila novi skupi krevet, na 110. rođendan Hajduka Baniji je poslano 110 paketa s pomoći, donacije redovito odlaze u ruke onih kojima su potrebne, najčešće najmlađih. Lanac dobrote prirodno se spaja i širi: u Belišću su, recimo, navijači - dirnuti pričom u 'Provjerenom' o dječaku Patriku koji u teškim uvjetima živi s bolesnim ocem - hitno organizirali prikupljanje pomoći.

Imamo i taj video, neće propasti svijet ako i za njega izdvojite dvije minute:

Kao i na ponovno čitanje našeg nedavnog teksta o zakladi Vaša pošta i sjajnoj akciji kojom se djeci iz domova uplaćuju police osiguranja kako u odrasli život ne bi bila lansirana naglo i potpuno grubo. Baš ova udruga pronašla je malenog Mislava iz Lipika i odlučila pobrinuti se za njega.

'Upoznali smo se, ali još je važnije to da je u nama dobio prijatelje koji će ga pratiti cijeli život', objasnit će nam tajnik Čop.

Još od 2013. godine tako su pratili mladog Ivana Markovića, studenta Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku, koji je na natječaju postao prvi 'stipendist Hajduka', a danas ima svoju tvrtku u IT sektoru.

'Hajduk je više od samog nogometa, puno više od subotnje utakmice. To je priča društvenog odnosa koja traje sedam dana u tjednu, ne samo 90 minuta', kazat će Marković ovih dana. Imalo je smisla provjeravati što se događa s prvim stipendistom i zaključiti da je projekt uspio - pa je ovih dana obnovljen: čeka se odluka o pet novih stipendista koje će Bilo srce pratiti do kraja studiranja.

Znamo, sve ovo možda zvuči neatraktivno i za novinarski tekst silno neuzbudljivo. Ali ipak, isplati se dati prostora dobrim ljudima. S hajdučkim nazivnikom.