Politika ne može bez povijesti, jer povijest politici često daje opravdanje, smisao, stabilnost. Konstrukcija koju na mig politike stvaraju takvi 'povjesničari' pretvara se u školske programe, postaje matrica po kojoj se gradi budućnost. Tako je Aleksandar Makedonski, koji s današnjim stanovnicima Makedonije veze ima koliko i Dioklecijan s Hrvatima, postao praotac nacije, koju su i bez toga utemeljenja priznavali mnogi, ako i sami nisu bili posve ostrašćeni. Proslava određenih datuma fundira osobnu kartu države, pokazuje što politička elita smatra važnim i s kojim se povijesnim epizodama želi identificirati. Sličnu poruku šalje i imenovanjem ulica, nazivima državnih nagrada, ličnostima na novčanicama, saborskim deklaracijama. Država se obilježavanjem datuma u prošlosti upliće u raspored slobodnog i radnog vremena. Ako su neki povijesni datumi pali u manje zgodan dio godine, kada je kišovitije i tmurnije, onda se mogu pronaći bolji. Primjerice grad Zagreb je od Zlatne bule i pozne jeseni kao svoga dana odustao ne zato što je današnji datum 31. svibanj, Dan Majke Božje od Kamenitih vrata, logičniji, već je u sunčanijem dijelu godine.

Kada se režimi često mijenjaju, a povijest nastoje pisati uvijek iznova, po praznicima se vrlo lako može definirati tko je kakav i što želi. Ono što je slavljeno za cara i kralja Franje Josipa nije slavljeno u Karađorđevićevoj Jugoslaviji. Ono što su slavili ustaše, nije se slavilo u Titovo doba. Nakon raspada SFRJ trebalo je izmisliti nove praznike vrlo često po sličnom modelu na kojem se razvijao i jezik: hrvatski po tome što nije srpski. Problem je bio tek s onim što se moralo slaviti zbog vlastite prošlosti onih koji su bili na vlasti, a još više zbog deklaracije pred svijetom. Drugi svjetski rat i borba koja je pobijedila fašizam jedan je od događaja koji se više ne može zaobići, koji je postao mjesto određenja čitave naše civilizacije. Novi Dan antifašističke borbe zato se trebao odrediti, ali to više nije mogao biti praznik slavljen u socijalističkoj Jugoslaviji, dan ustanka u Srbu 27. srpnja. U određenom smislu logičnije i pravednije izabran je 22. lipnja 1941, kada je u šumi Brezovica kod Siska formiran prvi partizanski odred, iako masovnog ustanka nije bilo. Učinjeno je to lakše baš zato što se provukao osjećaj da se ovo nije moglo slaviti ranije, da se čini nešto što se nije smjelo zbog 'njih', onih 'drugih', da su među prvim ustanicima bili uglavnom tek Hrvati. Po sličnom će se obrascu, konačno, i hrvatsku desnicu nagovoriti da glasuje na referendumu za članstvo u Europskoj uniji: inzistirat će se da nešto činimo prije 'njih' na istoku, da se vraćamo se tamo gdje nam 'oni' neće krojiti sudbinu.

Da prvi predsjednik države, predsjednik vlade, ministar unutarnjih poslova, ministar obrane, šef tajnih službi u trenutku nastajanja države, a zapravo i najveći broj svih drugih u vlasti početkom devedesetih, nisu tijekom Drugog svjetskog rata bili partizani, a njihove žene partizanke, vjerojatno bi obračun s prošlim u Hrvatskoj bio još temeljitiji. Ta bi li, da je bilo drukčije, ikada bista Josipa Broza Tita bila u Uredu predsjednika, a da to nije želio drugi Zagorac u Vili Zagorje? Zar bi netko drugi, kako je to učinio Franjo Tuđman u jednom intervjuu, pokazivao rječnik engleskog jezika kojega je Tito koristio na Brijunima, a koji je bio hrvatsko-engleski, što je valjda trebao biti osobiti dokaz nacionalne osviještenosti. Intervencija prvog predsjednika u preambulu Ustava, u nabrajanje svega što je od doseljenja do danas tobože bio znak želje za neovisnom državom, spominjao je i ZAVNOH i antifašističku borbu. Problem je bio, a i ostao, u stvarnom sadržaju, želji da se doista i živi u skladu s onim što je antifašizam bio.

Antifašistički su spomenici uglavnom srušeni, čak i kada su bili, kao onaj Kamenskoj kod Požege Vojina Bakića, posvemašnje apstrakcije i vrhunsko umjetničko djelo. Na sličan se način micalo imena ulica, izbacivalo književnike iz lektire, mijenjale su se biografije, opet se iznova konstruiralo živote. Oni s prezimenima koja su bila 'sumnjiva' mijenjali su ih, ako nisu željeli otići iz države. Dječak u zgradi do moje postao je Alen, ali su druga djeca još znala napisati flomasterom po zidovima: 'Alen je Jugoslav'. Neki su ubacivali hrvatskije ime uz ime po kojima su bili dugo poznati. Razvila se sposobnost da se iznova konstruiraju biografije. Najpodobniji, oni koji su uspjeli steći goleme imetke, preko noći su pronalazili segmente u životima kada su bili žrtve, zanemarujući godine najprisnije 'kolaboracije': članstva, direktorstva, pisanje knjiga. Sve je to postalo nebitno, a bitni su postali ujaci u pravim uniformama, česti i vidljivi odlasci u crkvu. Kako je sve prolazilo, kako se nekima neugodna pitanja nikada nisu postavljala, prolazilo je i rekonstruiranje rekonstruiranog. Sve je to u društvu bez vrijednosti i sjećanja prolazilo, ukoliko se našlo s prave strane političkog spektra. Posljedice koje je to imalo na društvo, a posebno na slabašne humanističke znanosti koje su trebale biti svjetionici i čuvari politizacije prošlog, bile su dramatične i još će biti s nama duže vrijeme.

Problem nije u redefiniranju prošlog, jer mnoštvo toga što je jedno vrijeme slavljeno kao dobro takvo nije bilo. Mnogi koje su smatrali herojima na kraju su se pokazali kao lopovi ili ubojice. Ali baš zbog toga što je jasno da je rijetko što posve čisto, uvijek bi trebalo biti pažljiv s onim što se mijenja. Vlado Janić Capo, koji je pokrenuo ustanike u Brezovici, nije bio prvi gerilac u okupiranoj Europi, iako su ga tako nazivali. Ali je istina da je od samog početka bilo onih koji su se u Hrvatskoj digli protiv ustaša, nacista. Kako je rat odmicao, bilo ih je sve više. Kako je većina stanovništva bila katolička i vjernička, a komunista je bilo malo, sasvim je jasno da bez obzira na podjele, većinu boraca s obje strane, pa i partizanske, čine vjernici. Nije to neobično, ali jest čudno kako se danas govori isključivo o vjernicima – ma kako to s obzirom na ono što su te snage činile bilo suprotno zdravom razumu – među suradnicima fašizma i ustašama ili stradalnicima partizanskih snaga na kraju rata. Zar se u osvajanju Knina 1944, primjerice, nisu borili i katolici, Hrvati, s partizanske strane? Zar su zagorski seljaci-partizani bili manji vjernici ili domoljubi od svojih susjeda u domobranstvu?

Antifašistička borba izbavila je svijet od najvećeg zla, genocida, holokausta, rasizma, s kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Borba koja je tada vođena spasila je Hrvatsku više no mnoge druge borbe, sačuvala je i proširila njezine granice, osigurala da Hrvati ostanu na pobjedničkoj i ispravnoj strani u Drugom svjetskom ratu. Osigurala je mogućnost za suživot s drugim nacijama. Bila je to borba koju bi Hrvati trebali slaviti jer bi bez nje puno toga danas bilo daleko gore. Politika može svoj stav prema svemu pokazivati govorima u Brezovici. Važnije bi bilo čuvati vrednote i pokazati da se u njih doista vjeruje, da se po njima živi. Tada se ne bi osjećalo da je 22. lipnja nevoljko slavljeni blagdan, već jedan od onih s kojima se doista želimo identificirati.