Po mišljenju dr. sc. Damira Kovačića, predstojnika Zavoda za marketing u poljoprivredi na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, samo su 'zrnce pameti' i sustavan pristup administracije potrebni da se u vrijeme velike gospodarske krize napravi važan iskorak za spas hrvatskog sela. U razgovoru za tportal znanstvenik kojem su u fokusu interesa marketing u poljoprivredi, istraživanje tržišta, ponašanje potrošača, marketing hrane i ruralni razvitak govori o tome kako hrvatsko selo pretvoriti u moderno uređen životni prostor, ali i upozorava da za to nema čarobne formule: 'Samo sustavan i dugotrajan razvoj sela stvara pretpostavke za njegov opstanak'
Rezultati popisa stanovništva 2011. godine pokazuju da je stanovnika Hrvatske sve manje i da je populacija sve starija, dok demografi upozoravaju na još dramatičniju situaciju idućih desetljeća. Može li se Hrvatska u razvoju svojih ruralnih područja, a ono zahvaća najveći dio državnog teritorija, osloniti samo na postojeće stanovništvo ili konkretizirati mjere razvoja uvažavajući upozorenja širokog spektra stručnjaka?
Hrvatsko selo više desetljeća gospodarski i infrastrukturno zaostaje za gradom te demografski nazaduje. Odlaskom velikog broja stanovnika sela u grad, posebice zbog procesa deagrarizacije te kasnije ratnih pustošenja, značajno su se smanjile razvojne mogućnosti hrvatskog sela. Ti su se negativni trendovi nastavili i u zadnjem desetljeću te produbili zaostajanje ruralnih područja.
Stanovništvo sela je danas većinom staro i slabo obrazovano, s vrlo malim udjelom inovativnih i poduzetnih pojedinaca. Bez snažnijeg uključivanja države u razvoj sela i znatnijeg ulaganja u seoski prostor, negativni procesi će se nastaviti.
Danas, u vrijeme velike gospodarske krize, možda je i najbolje vrijeme za taj iskorak jer su mogućnosti za napuštanje sela manje. Međutim, za to treba zrnce pameti i sustavan pristup, što hrvatska administracija, od osamostaljenja Hrvatske do danas, nije pokazala da ima.
Koji su to resursi koje nudi ruralni prostor, a koji mogu pridonijeti cjelokupnom razvitku Hrvatske kao (buduće) najmlađe članice Europske unije?Brojni su ruralni resursi
To su lijep i očuvan seoski prostor, voda, poljoprivredno zemljište, šume te, ne manje važno, kvalitetna hrana i bogata i raznolika tradicijska baština.
Osnovne pretpostavke opstanka ljudi na nekom prostoru ili doseljavanja novih su mogućnost zapošljavanja i kvaliteta života, odnosno razvijena infrastruktura. Klasična poljoprivreda u tom kontekstu nije presudna jer od nje može dobro živjeti samo mali dio stanovništva. Postoji cijeli niz mogućnosti diversifikacije gospodarskih djelatnosti u ruralnom prostoru, od proizvodnje prehrambenih delicija, agroturizma, zelene energije, socijalnih i komunalnih usluga u ruralnom prostoru do razvitka obrtničkog, uslužnog, IT sektora itd.
Što se tiče povećanja kvalitete života u ruralnom prostoru, to bi prvenstveno trebalo biti zadaća državne i lokalne administracije jer selo nema dovoljno vlastitih kapaciteta za razvoj infrastrukture.
Ako se ipak okrenemo poljoprivredi, bremenitoj problemima, mora se primijetiti 'stara priča' o najmanje polovici neobrađenih i zaraslih površina. Kako primorati vlasnike da ih stave u funkciju i očekujete li da će novi zakon o poljoprivrednom zemljištu uvesti red i donijeti konačno poboljšanje u raspolaganju i upravljanju jednim od najvažnijih resursa?
U javnosti je stvoren dojam da su samo privatni posjednici 'loši' gospodari i ne obrađuju zemlju. Međutim, država također do sada nije bila dobar gospodar jer je dvije trećine državnog poljoprivrednog zemljišta zaraslo u korov, šikaru i šumu.
Dosad je u nas doneseno nekoliko zakona koji su pokušali staviti u funkciju neobrađeno poljoprivredno zemljište. Većina od njih je imala 'dobre namjere'. Međutim, svi su pali na provedbi, pa će o tome ovisiti i uspješnost novog zakona.
Novi zakon o poljoprivrednom zemljištu jača ovlasti države u raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem i pri davanju u zakup ključan kriterij je 'najviše vrednovan gospodarski program', odnosno, u konačnici, novac. Tome prigovaraju brojne udruge, pojedinci i jedinica lokalne samouprave koji drže da je zakon skrojen u interesu krupnog kapitala, a nauštrb obiteljskih gospodarstava.
Postoji li čarobna formula po kojoj se ruralna područja mogu pretvoriti u alternativni, ali vrlo kvalitetan prostor za život?
Još jednom naglašavam da je naš ruralni prostor lijep i relativno dobro očuvan. Međutim, bez posla i uz nerazvijenu infrastrukturi nije privlačan za život. Danas još četvrtina seoskih naselja nema vodovod, tri četvrtine kanalizaciju, veliki dio sela je slabo prometno povezan itd. Još je slabije razvijena društvena infrastruktura, socijalna i zdravstvena skrb, mogućnost zabave i sl.
Dakle nema čarobne formule, samo sustavan i dugotrajan razvoj sela stvara pretpostavke za njegov opstanak.
Mogu li se ruralna područja pojedinih regija poput Slavonije, Međimurja, Like ili Dalmatinske zagore ravnomjerno razvijati ili svaka od njih ima svoje, specifične mogućnosti razvoja?
Princip je isti, samo su konkretna rješenja specifična za svako od navedenih područja.
Koliko će u razvoju ruralnih područja Hrvatskoj pomoći članstvo u EU-u, ne samo u smislu 'financijskog kolača' koji se nudi, nego i bogatih europskih iskustava?
Držim da je ulazak u EU možda i zadnja velika prigoda da sačuvamo ruralni prostor i počnemo ravnomjerno razvijati Hrvatsku. Naime, koncept ravnomjernog razvoja, s posebnim naglaskom na razvoj i očuvanje ruralnih prostora, spada među prioritete europske politike. Predviđeni novac za ruralni prostor iz EU-a je razmjerno velik. Uz njega će doći i obilna 'softi' pomoć. Ključno je povećati kapacitete za ruralni razvoj, prvenstveno što više ljudi uključiti u taj proces, pripremiti administraciju za provođenje ruralne i regionalne politike te razviti mrežu konzultanata za privlačenje i upravljanje projektima EU-a. Nažalost, mi tu nismo daleko odmakli.
