Rebić, koji je do 1998. kao pomoćnik ministra obrane ravnao Sigurnosno informativnom službom (SIS) i vojnom policijom, a potom postao savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za nacionalnu sigurnost, izjavio je da je Zagorec imao točno određene ovlasti kao pomoćnik ministra obrane zadužen za logistiku te da nije mogao zatajiti novac, a da SIS to ne bi znao.

Osobno, kaže, nije bio uključen u nabavku i plaćanje oružja, a o draguljima je saznao iz medija.

Kazao je da je priča o draguljima za njega 'fantastična i nategnuta', postavivši pritom pitanje kako to da nitko više od deset godina nije potraživao drago kamenje vrijedno više od pet milijuna američkih dolara i pitao se čije je to vlasništvo. 'Nitko ne protestira, ne potražuje ih ni kupac ni prodavatelj. Ja nisam čuo za takvo što, a tvrdim da bi čuo da je to bio problem', kazao je.

Tvrdi da je odluku o kupnji oružja donosio državni vrh, a da je Zagorec bio zadužen da pronađe i dogovori kupnju naoružanja koje je tražio Glavni stožer Hrvatske vojske te da je pritom imao ovlasti 'otvarati granicu', odnosno osigurati da se sadržaj nekog transporta ne otvara.

Po njegovom mišljenju, Zagorec nije mogao bez odluke vrha sam nazvati banku i Ministarstvo financija i tražiti novac.

Ocjenivši ga nedopuštenim, sud je potom odbio prijedlog tužiteljice da se čitaju transkripti razgovora u Uredu predsjednika iz 1999. s kojega je Vlada krajem listopada ove godine skinula oznaku tajnosti, a na kojemu je Rebić navodno izjavio da Zagorec više ne radi za državni interes, već za svoj džep. Taj je razgovor uslijedio nakon istrage koju je, po Rebićevim riječima, Tuđman naložio nakon što je od jedne strane tajne službe dobio non-paper da su s jednog hrvatskog aerodroma izvezene minobacačke granate.

Istragom SIS-a utvrđeno je da je Zagorec stajao iza te prodaje oružja.

'Zagorec je tu napravio dobar financijski posao za Hrvatsku jer je prodao granate koje su se inače morale uništiti, no nije znao da je počinio političku štetu jer to bilo vrijeme kada je Hrvatska bila izložena pritisku da ne prodaje oružje Kosovu', kazao je Rebić.

Tijekom rasprave otkrilo se da se i SIS financirao iz Zagorčeva sefa iz kojega se, po Rebićevim riječima, tromjesečno isplaćivalo oko 30-ak tisuća kuna koji se nisu mogle isplatiti 'normalnim putem' preko Uprave za financije.

Sin pokojnog hrvatskog predsjednika i bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) Miroslav Tuđman kazao je da o draguljima te načinu nabave i plaćanja oružja nema nikakvih neposrednih saznanja. Rekao je da kupovina oružja nije bila u nadležnosti HIS-a, a odbacio je i nagađanja medija da je on osobno vidio dragulje zbog kojih se umirovljenom generalu Zagorcu sudi na zagrebačkom Županijskom sudu.

Rekao je da ne zna je li Zagorec imao specijalne ovlasti raspolagati državnim novcem, a kao i Rebić neosnovanim je ocijenio tvrdnje bivše Zagorčeve tajnice Snježane Šiprak da je Zagorec 90-ih u nabavi oružja imao veće ovlasti od ministara obrane i financija te Franje Tuđmana.

Na izlasku iz sudnice Miroslav Tuđman pokušao je prići i rukovati se sa Zagorcem, no pravosudni policajac mu to nije dozvolio.

Treći svjedok Martin Katičić, koji je do 1996. bio direktor Privredne banke, izjavio je da ništa ne zna o draguljima.

Suđenje se nastavlja 19. i 20 siječnja, kada će se ponovno na sud iz pulskog zatvora dovesti Hrvoje Petrač, koji je prije dva tjedna odbio svjedočiti, pravdajući se teškim duševnim stanjem zbog gubitka prijatelja Ive Pukanića te optužbe Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka da je upleten u ubojstvo njegove kćeri Ivane. Petrač služi šestogodišnju kaznu zbog sudjelovanja u otmici Zagorčeva sina, a zbog odbijanja svjedočenja kažnjen je s 10 tisuća kuna.

Planirano je i saslušanje njemačkog trgovca oružjem Josefa Rothaichnera koji je, prema tvrdnjama tužiteljstva, Zagorcu predao dvije torbe s draguljima kao polog za pet milijuna dolara koje je preuzeo za nabavu oružja.