Zadranka Matea Šaban zimi je redovita studentica u Zagrebu, a ove godine vratila se doma kao diplomirana agronomkinja i nastavlja s postdiplomskim studijem. Već peto ljeto zaredom u svom je gradu sezonka – prodavačica sladoleda i konobarica na jednom od gradskih i jadranskih top mjesta – zadarskom Forumu.

Riječ je o glavnom trgu nekadašnje Iadere na kojem se odvijao javni život grada. Nalazi se na izlazu Kalelarge ispred crkve Sv. Donata i Nadbiskupske palače, a iako mu je danas primat glavne gradske pjace uzeo Narodni trg, Forum je zadarska atrakcija i poseban je gušt tu predahnuti na jednom od štekata, bez obzira na to u koje se doba dana tamo zateknete.

‘Neki ne znaju mnogo o mjestu na kojem su zastali, a kad čuju da se tu okuplja i živi već 3000 godina, zapanje se. Drugi stižu obavješteniji, njih zanimaju detalji. A ima i onih koji su totalno nezaintersirani, fokusirani samo na svoje uživanje, dakle, more, sunce i zabava’, objasnila je Matea.

Ujutro dok se grad još budi, na Forumu se pije obavezni macchiato, kako se sunce penje, osvježenje se sve više traži u kuglici sladoleda, a sa sutonom sva je prilika da si dopustite i nešto alkoholno. U svakoj od tih zgoda barem jednom srest ćete Mateu.

S petogodišnjim stažom na Forumu, koji u pravilu svake godine teče od 15. lipnja do 15. rujna, Matea je nabrala toliko iskustava da se naviknula na različite želje turista, a samo jedno, kaže, nikad neće moći razumjeti: 'One koji se po gradu šeću po najvećem zvizdanu i u tri popodne sjednu pod tendu ispod koje je u tom trenu barem 10 stupnjeva više negoli izvan nje.’

‘Naravno, poslužit ću ih s osmijehom, ali da ću ih shvatiti - neću’, zaključila je. Dosta toga se promijenilo od onih dana kad je počinjala, objasnila je Matea. Tada se gosta nije pitalo kakav macchiato želi.

Stari Zadrani su znali - postojao je samo jedan način pripreme tog napitka - espresso s malo hladnog mlijeka. Kasnije su se zaredali izumi i prilagođavanja, tipa ‘produžena kava s vrućim mlijekom bez pjene do pola šalice i natren', pa danas Matea, kao i njene kolege, detaljno ispita goste o njihovim željama. Jer naknadni popravci samo oduzimaju energiju.

‘Kad ste mladi, sve lakše podnosite, ali često sam gledala moje starije kolegice i kolege koji imaju obitelji. Čudila sam se kako mogu nakon tolikog stresa obavljati kućne poslove, brinuti se o djeci… Za mene je ovo prolazno stanje, ali sigurna sam da ne bih izdržala cijeli život u tom poslu. Znam, i među nama ima sporih, zaboravnih, brzopletih, ali vjerujte mi, kad osjetimo poštovanje s druge strane, u tom trenutku postajemo najbolji konobari na svijetu. Znamo da ste došli predahnuti i učinit ćemo sve da se osjećate ugodno, ali ponekad i vi kao gost morate shvatiti da nismo strojevi. I mi imamo bolje i lošije dane’, rekla je Matea, a osvrnula se i na aktualnu raspravu o tome zašto nema sezonaca.

‘Nije to lak posao. Na ovom mjestu to se nije osjetilo, ima nas dvadesetak i izmjenjujemo se po osmero u smjeni. Nekad radimo od 15 do 23, nekad od 17 do iza ponoći, sve ovisi o poslu. Pomažemo si i uskačemo. Ne stajemo osam sati, plaćeni smo pristojno, ali napojnice su poseban razlog zadovoljstva. U mom slučaju to znači mirnu zimu i neku sitnicu koju si bez posla ne bih mogla priuštiti.’

Kaže kako nema dana da ona i kolege ne dožive barem jedno od dvaju klasičnih konobarskih stanja: ili im dođe da padnu na pod od smijeha ili da pobjegnu na vrh Sv. Donata i tamo ispušu nagomilanu frustraciju.

‘Neki dan kolega poslužuje tri starija bračna para iz Španjolske. Posluži ih, kad nakon pola sata - eto starije gospođe, dođe do šanka, uzme podmetač za pivo, istrgne barmenu kemijsku olovku i na podmetaču nacrta trešnju ili tako nešto. Pogleda ga i pokaže mu palac gore. Što želi? Igrala bi se pantomime, mislimo mi. Na sreću, došao je kolega koji je posluživao i rastumačio: Hoće reći da bi još jedan maraskino, samo na mote – ne govori ni jedan jezik osim španjolskog. Naravno, dobila je maraschino, ali kako se nećeš nasmijati… ’ prepričala je Matea.

A one druge priče od kojih ispod kose dodatno provrije?

‘Evo, danas gospođa dođe na šank i traži dvije kuglice sladoleda. Dobije ih u kornetu i podivlja jer mi smo trebali znati da je ona sjela za stol i servirati joj u čaši. Prijeti nam inspekcijom, otkazima… Drugome je kava preskupa… ’ nabrojila je Matea.

Na pitanje postoji li neka psiho-slika s obzirom na nacije, nakon kraćeg razmišljanja odgovara:

‘Nijemci su najuviđavniji, Talijani i Španjolci su sami sebi centar svijeta, a Azijci – e, oni su druga kultura. Recimo, začudilo me što za njih pozdrav i čekanje u redu ne postoje. Teško je generalizirati, u svakoj naciji postoji posebna vrsta ljudi, oni koji uživaju maltretirati konobare, to im valjda dođe kao odušak. Znaju me izluditi i Dalmoši i Purgeri’, priznala je, već polako pogledavajući na sat jer – njena smjena samo što nije počela.  

‘Nitko ne voli prezahtjevne, bahate i arogantne ljude, pogotovo kad se to zbiva na plus 40, u jeku sezone. Nije problem udovoljiti ni najzahtjevnijem gostu ako u pozadini stoji poštovanje. Ali da ne bi ispalo kako je sezonsko konobarenje teška psihodrama, evo, neki dan spazim jedan stariji par koji sam viđala prethodnih godina, silno su mi simpatični i kad su došli do mene – počastim ih sladoledom. Unatoč tomu što je prošlo godinu dana od našeg zadnjeg viđenja, sjetila sam se i vrste koju vole i količine. Iznenadili su se, a sutradan mi je gospođa donijela na dar jedan turbo skup ruž za usne. Hoću reći, ako ste inače OK, potpuno je svejedno s koje strane šanka stojite’, kaže.

Kad nakon 15. rujna skine uniformu i konačno se sretne s dečkom (on kao skiper radi u Poreču) pa postanu nakratko turisti - trudit će se biti baš onakvi gosti kakve su si i sami poželjeli u sezoni.