Htio je ostati anoniman. Da ne izgubi posao. Posao koji ga dnevno košta 12 sati. Odnosno 13, ako zaračunamo predaju vozila i ispunjavanje formulara. Pozvao sam taksi nekidan i po mene je došlo dijete.

Pitam ga je li punoljetan. 'Jesam. Devetnaest godina.' 'I fakat si htio voziti taksi u životu?' pitam ga. 'Pa ne baš. San mi je voziti kamione, šlepere. Na relaciji Hrvatska – Njemačka', odgovara.

'Aha, špedicija. Je l' gledaš onu emisiju na telki 'Rat špeditera' ili kako se već zove?' pitam ga. 'Ma, nemam vremena. Ali što je to?' 'To ti je ono čime se želiš baviti', objasnio sam. 'Ali ne, ja bih vozio šlepere, znaš ono, transport.' 'To ti se zove špedicija, čisto da znaš.' 'Nisam nikada čuo tu riječ', odgovara mi golobradi mladić dok me fura kroz gužvu Savske.

Pokušavam se sjetiti kako se zovu veliki američki kamioni koji u holivudskoj imaginaciji uvijek nekoga zlokobno ganjaju po praznoj autocesti. Mack. Nisam se uspio sjetiti do kraja razgovora. Ali ono što sam zapamtio, čini mi se daleko važnije.

Dečko iz centra. Završio za grafičkog dizajnera. Ne može sjediti pred kompom dulje od par sati. Poludi. Voziti može unedogled. Očito je to skužio i poslodavac. Pa, eto, da ne ispadne da mu mali vozi za nula kuna kad toliko voli voziti, a bilo bi nekako kažnjivo, odlučio mu je dati plaću ispod svake razine dobrog i lošeg ukusa. Mladi vozač mi priča kako je znao imati završeni tjedan sa 78 radnih sati. Kažem mu da sa 78 sati tjedno stoji na cesti i drži škrabicu za lovu, zaradio bi barem dvaput više. Ma što dvaput.

Pročitajte tekst kada sam glumio klošara po centru i užicao 130 kuna u sat vremena. Ne ide mi u glavu. Prosječna plaća u Zagrebu je šest i pol tisuća kuna. Ovaj radi duplo više za duplo manje. S 19 godina. Kad bi trebao izlaziti, loviti cure, snatriti, ispitivati mogućnosti, upoznavati sebe... Ne, naš protagonist radi od osam navečer do osam ujutro, popije kavu, dovuče se doma i spava do šest popodne. I sve ispočetka. Vozimo se, gledam tupo kroz prozor u nemogućnosti da asimiliram činjenicu da se ovakve priče zbivaju tu pored nas, da netko na to pristaje i još gore, da netko toliko mrzi sebe i druge da postavlja takve uvjete.

Iz melankolije me izvlači glas mladog vozača koji nastavlja pričati kako je prije radio dostave po Zagrebu. Spuštamo se na dno hranidbenog lanca: 'Znaš koliko tamo plaćaju? Pet kuna po dostavi! Bilo da je riječ o susjednoj ulici ili drugom kraju grada. Voziš po deset, dvanaest sati. Po kiši, snijegu, ledu. Tamo sam zarađivao još manje. A najbolje mi je bilo kada sam se javio na oglas za dostavljača jedne kebabare. Tip mi je rekao da je plaća 600 kuna.' Ideš. Netko je spominjao blagajnice iz Konzuma ili pripravničkih 2.600 kuna? Ovo je nepobjedivo. Usred glavnog grada ljudi trče cijeli dan gore dolje za 600 kuna. Ma da je i četverostruko ili peterostruko više, bilo bi van svake zdrave pameti i pravde. Zombiram na sjedištu i razmišljam kako je moguće da se tip pored mene osjeća dobro i zahvalno na poslu koji radi. Zadovoljan je. Voli voziti.

Sanja njemačke autoceste. Izračunao si je da će imati puno više slobodnog vremena nego da radi uredski posao od osam sati. OK, mlad je, lud je i ova zemlja očito želi potrošiti taj kapital prije nego postane nešto bolje, ljepše i skuplje. Stižemo na destinaciju. Mladi zagrebački taksist mi odzdravlja. Čeka ga još cijela noć i jutro na pola kvadrata automobilskog sjedišta. S ilegalnom satnicom i još ilegalnijom plaćom. Dok mu se gazda za to vrijeme uspavljuje brojanjem kuna koje preskaču ogradu. Je l' to taj hrvatski san? Je l' to ono što nam je naša borba dala? Je l' to odgovor na pitanje gdje si bio devedesetprve? Apsolutno da.

I zato, generacijo na raskrižju, ako već morate dostavljati kebab ili razvoziti ljudstvo, radite to na nekom sretnijem terenu. Hvala bogu, ima ih posvuda u bližem i daljem susjedstvu. Nek hrvatski žderači snova i sudbina počnu žderati sami sebe. Usput, ako netko želi ponuditi nešto bolje sjajnom mladom dečku, neka se javi u redakciju ili meni, pa ću proslijediti kontakt.