Priča je sljedeća - snimamo dokumentarni serijal na bazi mojih tportalovih kolumni 'Lijepa Naša vaša'. Subota je i sedma umjetnost nema milosti. Vodi nas kroz maglu i vlagu put Konjščine. Zagorsko mjesto za koje nitko nije ziher piše li se Konjšćina ili Konjščina. Prvo je mišljenje Google mapsa, drugo stoji na tabli kolodvora. Pokušavam si zamisliti kako bih oslovio ženskog ili muškog stanovnika Konjščine. Konjščinka, Konščinjanka, Konjščinaninka, nešto na k? Nadilazi me. Konjščina barata kolodvorom i centrom usred kojeg stoji supermarket i - ulicu dalje - dvije-tri trgovine. To je otprilike to, ako ne računamo koševe za smeće, ali o tome malo kasnije. Barata i jednim Englezom koji je u njoj potražio stambeno utočište. O Andyjevom osvrtu na Hrvatsku sam pisao, ali ovo je nova razina uvida. Naime, čovjek živi u stanu u centru Konjščine već tri godine i praktički nikog nije upoznao. Ne može to tako.

Pratimo kamerom Andyja po zagorskim šumama i gorama, čovjek cijepa drva, zna praktički svako brdašce, okuku, žalosnu vrbu. Ne jede pajceke jer je vegetarijanac, ali zato ubija sir i vrhnje. Veli da je Zagorje jedno od četiri top mjesta koja je vidio na svojim svjetskim putovanjima. Nice. Vrijeme je za kofeinski predah. Sjedamo na kavu u Špicu, kolodvorski kafić s nevjerojatnom tržišnom prednošću. Kava košta pet kuna. Nema nikog osim nas. Konobarica mi priča o životu u Konjščini. Nije baš špica. Mladi odlaze bez povratka. Nitko se ne želi baviti zemljoradnjom. Ona pak ne može biti u Zagrebu dulje od par sati. Kaže, Zagreb je guši. Toliki ljudi, tolika buka... poludjela bi da mora ostati. Andy je u dućanu kupio nekakve vafele s čokoladnim punjenjem. Ne može piti kavu bez usputnog keksa. Nudi konobarici, ova ga odbija s gnušanjem. U zemlji štrukla i makovnjača, tvornički keksi svjetonazorski su nedopustivi.

Idemo dalje. Andyju je skroz napet konjščinski kolodvor. Fasciniraju ga niske platforme za čekanje, drvored u daljini. Dolazi vlak. Kroz prozor vagona pozdravljaju nas vesele žene iz Ivanca. Zovu Engleza da im se pridruži ili, u najmanju ruku, da ih posjeti u Ivancu. Nemamo vremena. Čekaju nas druge atrakcije u mjestu. Jedna od njih je središnje raskršće u Konjščini. Stajao sam tamo barem sat vremena. Prošlo je najviše troje ljudi. Troje ljudi je imalo na raspolaganju 19 koševa za smeće koji su razmješteni na desetak metara jedan od drugog. Čovjek bi pomislio da ovdje svakodnevno prolazi horda Južnokorejaca sa po tri bureka svaki. Ne kužimo. Je l' to umjetnička instalacija? U svakom slučaju, Konjščina je mjesto na koje definitivno trebaš doći riješiti se suvišnih stvari u životu.

Nego, nadomak centralnog križanja niz ulicu stoji limeni kiosk. Pomisliš, ono, žvake, novine, cigarete. Malo sutra. Piše gore - 'Salon zavjesa'. Kul. Zamišljam scenu u stanu obližnje kuće. Pala je večer, nikom se ne da izaći van na zimu, a stari ti veli – ajde mi se zaleti dolje po par zavjesa. Zapravo je užasno praktično. Zamisli da odeš u veliki stambeni šoping do Zaboka, dođeš doma i skužiš da nisi kupio zavjese. A ono ti kiosk sa zavjesama ispod kuće. Toga nema ni u Londonu.

Približava se momenat večeri. Ulazimo u Kocku, posljednje utočište konjščinskih boema. Mramorni šank, po zidovima gole cure. Pucaju grudnjaci, najlonke, gaćice. Sve crteži, doduše. Očekujem pjesmu, ples, kolo... Dočekuju me dva umorna šankera i konobarica. 'Kaj se to dogodilo sa Zagorjem, ljudi, gdje je ekipa? Subota navečer, a vas samo toliko', kažem i naručujem cugu. Andy sjeda na drugi kraj šanka. On će, jasno, čaj. Još jedan zagorski minus za Engleza. Pitam ovu dvojcu poznaju li gospodina s čajem. 'Je, vidli smo ga, to je onaj Englez koji dođe ovdje svaki dan, naruči kavu i sjedi vani, a fest je zima. Pa kaj je njemu?' – veli jedan i nastavi: 'Ne volim preveć Engleze.'
– A zašto?

'Pa ne znam, onak kroz povijest, britansko carstvo, i tak dalje i tak dalje...' Ubacuje se drugi – 'Ja osobno nemam niš protiv toga da tu dođe Englez. Čovek je OK, dođe, pozdravi.' Pitam ga kako mu ide engleski: 'Ma slabo. Kaj se tiče engleskog, uvijek sam imao jedinice na engleskom. Od osmoga pa cijelu srednju. Iz engleskog i hrvatskog sam imal jedan.'

Dolaze još dvojica. Ubacuju se u razgovor o tajnovitom Englezu za kojeg ni ne znaju kako se zove premda se već gledaju tri godine. Jedan od njih, Marijan, pokazuje na Andyja i veli: 'Čovjek je crven u licu, a Zagorci su poznati pijanci. Ne znam kaj gospodin pije, al ja sam se š njim upoznal. Pročital sam o njemu kak je rekel da su Hrvati... kako ono... neinteligentni. To je bilo na tportalu, mislim. Čovjek je čovjek, ima svoj stav, svoje mišljenje. A inače gospodina viđam jer sam tu često na kavi. Ništa osobno, ja sam uvijek na 'peace'. Predlažem Marijanu da kaže Andyu dvije tri o Konjščini, ali na engleskom: 'Ja malo govorim engleski. Učil sam ga od četvrtog razreda osnovne, ali vele da trebaš ič nekud, da živiš negdje bar dva mjeseca. Meni je učiteljica rekla – Marijane, ti mi prevodiš striktno s hrvatskog na engleski. Mogu se sporazumjet, ali neke teške knjiške razgovore i filozofije, to ne mrem.'

Zagorci koji su se s Andyjem samo pozdravljali očima, sada počinju vrtjeti runde, govoriti mu Welcome to Konjščina i kako im je drago da je Englez došel živet k njima. Nagovorim ih da mu zajedno zapjevamo 'Hvalu za dobrodošlicu'. Bingo. Kažu, izgleda kao neki Štef ili Joža. Pitam ih zašto bi itko došao u Konjščinu, koje su prednosti? Kratki muk, i jedan će: 'Znaš kaj, gle ovak, neki dio Zagorja se fura kao tu je malo lakši život, ali nije. Konjščina ima stari grad, ak si ga vidil. Možda se Englezu sviđa tak krajolik okolo, mi smo malo opušteniji ljudi. Al Zagorci imaju neke druge aktivnosti nego da šeću bregima i gledaju ptičice. Gledaju da nekaj posiju, požanju. Idu u šumu da posiječu drva. U polje idu da nahrane krave. Po dućanima je meso iz Nizozemske, Češke, Belgije.'

Andyju se prispavalo. Otišao je kući. Ja sam ostao s razgaljenim Zagorcima koji su mi obećali da će svaki zavrtjeti rundu Englezu kad ga vide sljedeći put. Dvojica koji su šutjeli sa strane čitavo vrijeme dobace u jednom trenutku – 'Ma kaj ste se sad svi raskokodakali oko tog Engleza, kao da je neki bog. Koji je on k...c.' – 'Zagorci su zavidni, to si zapamti. Izvadili bi si oko ako bu zbog toga susedu izvadili oba', dobaci mi Marijan. Slušam priče o Konjščini od pred 30 i više godina, kad se u birtije poput Kocke nije moglo ući od ljudi. Otkucava devet sati, pitam ih gdje su mladi. Vele da idu u birtiju na benzinskoj stanici gdje puštaju narodnjake. - 'Mi smo rokeri. Ja sam odrastao na Iron Maidenu, Metallici... Išao sam u Zagreb na koncert Rammsteina.'

Izlazim u hladnu noć, obnevidio od cuge. Nigdje nikog. Samo Salon zavjesa i pomisao na Engleza koji u obližnjem stanu igra neku strategiju na kompu. Čudne su ljudske sudbine. Koliko se samo različitih svjetova može sastati u zaboravljenoj birtiji na rubu Zagorja u subotu navečer. Ne znam. Nisam izbrojao, ali imamo snimku.