Istočna politika prvog zapadnonjemačkog socijaldemokratskog kancelara sastojala se u tome da se pokušaju odlediti odnosi s DDR-om, SSSR-om i Poljskom, državom koju je Hitlerova Njemačka napala 1. rujna 1939. i tako započela Drugi svjetski rat.

Poljska je od svih europskih država najdulje bila pod nacističkom okupacijom, a u tom je razdoblju ubijeno najmanje šest milijuna Poljaka. Pritom su u Poljskoj bili i najsmrtonosniji konc-logori, poput Auschwitza, u kojima je skončalo i tri milijuna poljskih Židova.

Brandt (rođen 1913. kao Herbert Ernst Karl Frahm) sve ovo odlično zna, jer se i sam borio protiv nacističke Njemačke, pobjegavši kao mladi socijaldemokrat iz nje u Norvešku 1933. kada je i izabrao ime Willy Brandt, da izbjegne da ga nacisti pronađu.

Nacisti su mu oduzeli državljanstvo 1938, a kada su dvije godine kasnije okupirali Norvešku, imali su ga u rukama, no nisu znali o kome je riječ. To je Brandtu omogućilo priliku za bijeg u neutralnu Švedsku, u kojoj je proveo ratne godine. Jedan od najvećih antifašista u svojoj generaciji njemačkih političara (a takvih nije bilo mnogo) na današnji se dan prije 40 godina odlučio ispričati za sve nacističke i njemačke zločine, gestom koja i danas ostaje s razlogom upamćena.

Svjedoci se prisjećaju da je dan bio siv i mokar, a Brandtovo lice kamena maska. Išao je prema spomeniku žrtvama ustanka u Varšavskom getu, u pratnji poljskog ministra vanjskih poslova Jozefa Cyrankiewicza i njegova njemačkog kolege Waltera Scheela.

Willy Brandt prvo na spomenik polaže veliki vijenac s bijelim karanfilima, ide nekoliko koraka unazad i onda, na iznenađenje svih prisutnih, pada na koljena. Okupljeni drže dah, fotografi škljocaju dok Brandt kleči oko trideset sekundi, a onda se polako podiže, očiju punih suza, koje se ipak ne prelijevaju preko vjeđa.

Taj čin iskupljenja tada je podijelio njemačko društvo, kao i mnoge druge stvari koje je kancelar Brandt učinio, ali je za sve imao i vatrenu i oduševljenu podršku. Nakon Drugog svjetskog rata Njemačkom je dva desetljeća vladao konzervativni CDU, koji nije priznavao zapadne granice Poljske, tako da su odnosi među državama i zbog toga bili iznimno loši. Poljske granice priznala je tek vlada koju je predvodio Brandt, dakle 1969. godine.

Legendarni pad na koljena bila je pak spontana gesta političara koji je u tom trenutku postao državnik, iako su mnogi Nijemci isprva bili skeptični, pa je tako i na naslovnici tjednika Der Spiegel osvanulo pitanje 'Je li Brandt trebao kleknuti?'.

Ankete su pokazivale da je 41 posto Nijemaca gestu smatralo odgovarajućom, a 48 posto bilo je nezadovoljno i mislilo da je riječ o pretjerivanju. Tek među mladima, od 18 do 29 godina, našla se tanka većina (46 posto) koja je kancelarovo klečanje smatrala odgovarajućim, a 42 posto bilo je protiv.

No mladi su bili i najveći pobornici politike Willyja Brandta, jer je 1968. stvorila i prvu generaciju koja je pitala svoje roditelje što su radili u Drugom svjetskom ratu. Odgovori koje su dobili većinom su bili poražavajući, a tako je bilo i u visokoj politici. Dugogodišnji kancelar Konrad Adenauer imao je bliske suradnike koji su bili antisemiti i nacisti, a i Brandtov prethodnik Kurt-Georg Kiesinger bio je član nacionalsocijalističke partije.

Brandtova spontana isprika naišla je na veliko odobravanje u zapadnim državama. Časopis Time proglasio ga je čovjekom godine, a godinu dana kasnije dobio je i Nobelovu nagradu za mir, kao za sada jedini Nijemac nakon Drugog svjetskog rata.

Fotografije njemačkog kancelara kako skrušeno kleči pred spomenikom za mrtve koje je njegov narod skrivio obišle su svijet te i danas predstavljaju podsjećanje na to kako izgleda iskreno pomirenje među narodima. Ipak, u tadašnjim poljskim medijima, redom pod kontrolom komunističkog režima, fotografije nisu bile objavljene, osim u niskotiražnom časopisu na jidišu. Danas pak u Varšavi ima Trg Willyja Brandta, kao i spomenik koji evocira njegov poznati Kniefall, kako taj događaj zovu Nijemci.