Varljivo primirje na Korejskom poluotoku ovih dana ponovno je pokazalo svoju prevrtljivu ćud. Sjeverna Koreja je ususret obljetnici početka jednog od najkrvavijih ratova u svjetskoj povijesti ponovno postavila propagandne zvučnike duž granice u najnovijem potezu povlačenja iz korejskih mirovnih sporazuma. Kako bi prisnažio svoje neslaganje s poslijeratnom podjelom poluotoka, režim u Pyongyangu 'zacementirao' je svoje mišljenje o primirju tako što je ovog tjedna eksplozivom dignuo u zrak zajednički Ured za vezu na svojoj strani granice, proglasio prekid dijaloga i zaprijetio vojnom akcijom.

>>> Sjeverna Koreja raznijela Ured za vezu u znak odmazde

Seul nije ostao dužan pa je najavio ozvučenje svojeg dijela granice, uklonjeno nakon što su dvije Koreje 2018. potpisale sporazum o prestanku svih neprijateljskih aktivnosti. Iz tih zvučnika od ovog tjedna ponovno se emitiraju južnokorejske vijesti, pop glazba i kritike upućene sjevernokorejskom režimu, a on prijeti novim nuklearnim testiranjima. Nada u uspostavu prijateljstava i mogućeg ujedinjenja nakon kratkog i posve nenadanog zatopljenja odnosa u proljeće 2018. nepovratno je izgubljena u danima u kojima se obje Koreje prisjećaju rata koji je trajno obilježio poluotok.

Korejski rat započeo je 26. lipnja 1950. godine nakon što su sjevernokorejske komunističke snage, potpomognute kineskim dragovoljcima i uz svesrdnu pomoć tadašnjeg Sovjetskog Saveza, poslije pograničnog incidenta prešle 38. paralelu i ušle na teritorij južnog susjeda kojeg podržavaju Sjedinjene Američke Države. Upadom sjevernokorejske vojske na područje podijeljeno između dviju svjetskih sila nakon Drugog svjetskog rata započinje izravan sukob dvaju najvećih hladnoratovskih oponenata, u koji se u međuvremenu uključila i Kina, a što se geopolitički, zbog rasta kineskog utjecaja, odražava i danas, 70 godina kasnije.

Presudan trenutak

Vojske dviju Koreja su se i prije Korejskog rata redovito sukobljavale u pograničnom području, a otvorenom ratu svakako je išlo u prilog američko povlačenje snaga iz Južne Koreje jer je to područje bilo izvan osnovne crte američke obrane u Aziji. Pyongyang pod utjecajem Moskve to povlačenje vidi kao presudni trenutak za vojnu akciju i naređuje invaziju na južnog susjeda. U početku rata Sjeverna Koreja je raspolagala s oko 135.000 iskusnih vojnika, koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili na strani Sovjeta i Kine, a oni su svojom tehnikom i opremili svojeg komunističkog saveznika. Južna Koreja je pak u tom trenutku raspolagala s manje od 100.000 vojnika i znatno slabijom opremom.

Na samom početku Korejskog rata u sukob se uključuju i Ujedinjeni narodi tražeći povlačenje agresora s južnokorejskog teritorija, no Pyongyang ignorira taj zahtjev pa se Washington odlučuje aktivno svrstati na stranu Seula, kojem u ime UN-a šalje vojnu pomoć. Naizmjenične ofenzive s obje strane podijeljenog poluotoka u prvim mjesecima rata ne daju prevagu nijednoj zaraćenoj strani, iako su sjevernokorejske snage zauzele Seul. Tek nakon što je američki predsjednik Harry Truman, svjestan geostrateškog položaja ratišta, imenovao proslavljenog admirala iz prethodnog rata Douglasa MacArthura vrhovnim zapovjednikom, situacija na bojištu polako se mijenja u južnokorejsku, odnosno američku korist.

MacArthur sredinom rujna 1950. naređuje iskrcavanje kod Inchona, kojim je promijenjen tok rata jer je tim iznenadnim potezom presječena veza između sjevernokorejskih vojnika pozicioniranih u domovini i onih koji su se borili na teritoriju Južne Koreje. Manje od tjedan i pol nakon iskrcavanja Seul je ponovno bio u rukama Amerikanaca, a MacArthur slavodobitno šalje Pyongyangu zahtjev za predaju, što Sjeverna Koreja odlučno odbija. Ohrabreni pobjedama, Amerikanci pripremaju sveopći napad na Sjevernu Koreju, u koju ulaze 1. listopada, dok dvadeset dana kasnije zauzimaju Pyongyang, iz kojeg se sjevernokorejske snage povlače u planine na sjeveru zemlje. Kako se američke snage približavaju kineskoj granici, u sukob ulazi i Peking te se nakon dvotjednih borbi iznenada povlači iz sukoba.

Naizmjenična zauzimanja prijestolnica

Nakon što je MacArthur naredio novo nadiranje Kina ponovno šalje svoju vojsku na zapadne saveznike, a oni se uslijed neočekivane ofenzive povlače i ostavljaju nebranjen prostor oko Pyongyanga. Na Staru godinu 1950. Sjeverna Koreja napada Seul te ga okupira, a američke snage nastavljaju s evakuacijom. MacArthur u očaju razmišlja o upotrebi nuklearnog oružja i proširenja rata na kineskom teritoriju, što bi svakako doprinijelo početku Trećeg svjetskog rata, pa je proslavljeni zapovjednik smijenjen.

Novi američki zapovjednik kopnenih snaga, general pukovnik Matthew B. Ridgeway u siječnju naređuje kontranapad pa savezničke snage još jednom preuzimaju južnokorejsku prijestolnicu i već u lipnju ulaze u Sjevernu Koreju. Sukobljene vojske zaustavile su se na jednom mjestu te su se nastavile boriti duž borbene linije iznad 38. paralele. U srpnju 1951. počeli su mirovni pregovori, ali borbe traju još iduće dvije godine, premda niti jedna vojska nije značajno napredovala.

Sovjeti u međuvremenu predlažu prekid paljbe koji bi nadgledao UN, što prihvaćaju Amerikanci, kao i primirje i granicu na 38. paraleli. No konačni mir spriječilo je pitanje o dobrovoljnom povratku zarobljenika u svoju zemlju, na kojem je inzistirao UN. Komunisti nisu pristali na taj zahtjev zbog brojnih Kineza i Sjevernokorejaca koji su se borili na američkoj strani pa su pregovori propali, a borbe nastavljene.

Situacija na Korejskom poluotoku mijenja se nakon što u siječnju 1953. slavni američki general iz Drugog svjetskog rata Dwight E. Eisenhower postaje američkim predsjednikom, a dva mjeseca kasnije umire sovjetski lider Josif Visarionovič Staljin. Poslije Staljinove smrti sovjetske vođe odlučuju rješavati sukob mirnim putem i prihvaćaju raniji prijedlog UN-a o razmjeni zarobljenika i prekidu neprijateljstava. Nakon što su svi zarobljenici neutralnoj repatrijacijskoj komisiji kazali svoj izbor, 27. srpnja 1953. potpisan je sporazum kojim su prekinuta izravna neprijateljstva.

Sporazumom je uspostavljena i danas aktivna demilitarizirana zona što dijeli dvije strane koje su se dogovorile da neće povećavati svoju vojnu moć, a to se u praksi pokazalo nemogućim. Iako su se sukobljene strane sastale u Ženevi 1954., trajni mirovni plan nije sastavljen, kao ni pitanje o ujedinjenju dviju Koreja, a koje se sporadično povlači i danas.

Procjene o ratnim žrtvama su različite, no više izvora tvrdi da je rat odnio četiri milijuna života, od kojih milijun civila na svakoj korejskoj strani. Prema procjenama, Kina je imala oko 900.000 poginulih i ranjenih, a Sjeverna Koreja oko 520.000. Južna Koreja zabilježila je između 47.000 i 80.000 poginulih vojnika, SAD oko 34.000, a ostale snage UN-a oko 3200 poginulih. Rat je trajno razdvojio mnoge korejske obitelji koje su iz raznih razloga ostale na jednoj ili drugoj strani kao trajan podsjetnik na sukob koji i danas prijeti.