Savezničke pripreme za kombiniranu invaziju na 'Tvrđavu Europu', tašt izraz koji je Adolf Hitler koristio kako bi opisao kontinent pod svojom kontrolom, počele su još 1942. godine. Paralelno s opsežnim pripremama, nacistički vođa počeo je graditi Atlantski zid, vanjsku obrambenu liniju koja se protezala od Norveške do Pirineja u dužini od 6000 kilometara.

Izgradnja zida povjerena je inženjerijskim pomoćnim snagama Organizacije Todt, koju je nakon pogibije njenog osnivača Fritza Todta preuzeo omiljeni Hitlerov ministar Albert Speer. Iako je Atlantski zid sazdan od naizgled nepremostivog sustava fortifikacija, ta prepreka nije imala odveć veliku vojnu vrijednost, što je potvrdio i inspekcijski nalaz Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta. Jesu li saveznici znali za manjkavosti zaštitnog zida, teško je reći, no udarom na najneočekivanije mjesto, na kojem je obrana zapadnih granica Trećeg Reicha bila najčvršća, svakako je iznenadila naciste.

Tražeći pogodno mjesto za iskrcavanje, saveznički stožer na čelu s Dwightom Eisenhowerom odabrao je plaže Normandije, iako se kao najlogičniji odabir nametao nešto sjeverniji Pas-de-Calais, a koji je Velikoj Britaniji najbliži prilaz ostatku kontinenta. Normandijska obala nudila je pak najbrži prilaz Parizu, čije bi brzo oslobađanje ojačalo savezničku poziciju u Europi. Stoga su za mjesto iskrcavanja odabrane plaže koje su dobile kodirane nazive Utah, Gold, Omaha, Juno i Sword.

Jedan od ključnih elemenata za uspješnu invaziju bile su vremenske prilike, točnije veličina, položaj i svjetlost Mjeseca te smjena plime i oseke. Saveznici su čekali na koliko-toliko mirno vrijeme i napola pun Mjesec kako bi padobranci uspješno doskočili na unaprijed određena mjesta unutar njemačke pozadine. Uz to, očekivala se oseka koja se primiče plimi kako bi se osigurala dobra vidljivost prema postavljenim barikadama i minama na normandijskim plažama. Meteorolozi su obavijestili Eisenhowera da su se takvi vremenski uvjeti očekivali 5., 6., 7., 19. i 20. lipnja, pa je američki general i budući predsjednik nestrpljivo odabrao prvi pogodan dan. Pala je odluka da se krene 5. lipnja u 6.30 sati.

Pogled uprt u nebo

Tog dana vremenski uvjeti su se pogoršali, što je odgodilo operaciju za 24 sata. Mjesta čekanju nije bilo jer su nacisti svakog trenutka mogli doznati za desant. Noć uoči Dana D s engleskih izletišta u 2395 transportnih zrakoplova i 867 zračnih jedrilica natiskalo se 15.000 američkih i 7000 britanskih padobranaca koji su u posljednje dvije godine naporno trenirali za invaziju. Precizno mjereći, prvih 24 sata zračnog desanta s pista je svaku minutu polijetao po jedan zrakoplov, ali unatoč treningu, većina padobranaca nije se prizemljila prema planu te se pogubila iza leđa njemačkih snaga.

Značajan dio padobranaca završio je na stablima i crkvenim tornjevima, čime su ti prvi saveznički ešaloni poslužili nemalo iznenađenim Nijemcima kao glineni golubovi.

Da bi zavarali Nijemce, saveznici su objavili invaziju na Norvešku kako bi njemačko zapovjedništvo preselilo dio snaga ondje, dok su nekoliko dana uoči same invazije pojačali bombardiranja prometne mreže, radarskih središta, vojnih baza i topničkih položaja u Francuskoj ne bi li na taj način odagnali svaku sumnju u iskrcavanje na normandijskim obalama. Dio savezničkih bombardera trebao je bombardirati ranije odabrane plaže za iskrcavanje, ali su u noći promašili ciljeve za nekoliko desetaka kilometara.

Iako u početku invazije ništa nije išlo na ruku saveznicima, ranije dobro izvedene akcije potpore invaziji kodnih imena Ultra, Fortitude, Double Cross System i Point du Hoc ipak su olakšale daljnji razvoj situacije na terenu. Operacijom Ultra dekodiran je njemački komunikacijski sustav i stekao se uvid u položaj njemačkih snaga, dok je operacija Fortitude lažnom invazijom na Norvešku natjerala njemačkog feldmaršala Erwina Rommela da čitavu armiju u kratkom roku preseli iz Francuske u Norvešku te je preko Sredozemlja vrati na početne položaje.

Savezničke obavještajne službe ranije su u operaciji Double Cross System pridobile sve njemačke špijune koje su preobratile u dvostruke agente, dok je tijekom operacije Point du Hoc uništen dio njemačkih topničkih položaja na obali, ali uz velike savezničke gubitke.

Pokolj na pijesku

Nekoliko sati od pokretanja invazije prvi saveznički vojnici koji su se domogli normandijskih plaža naišli su na teško utvrđene mitraljeske položaje, minobacačku vatru i nepremostive prepreke u vidu bodljikave žice i utvrda iznad pješčanih litica. Pijesak Normandije skrivao je i 6,5 milijuna protupješačkih i protuoklopnih mina, a duž plaža i poplavljenih polja Rommel je dao postaviti stupove kojima je priječio slijetanje savezničkih transportnih zrakoplova.

Na Omahi, tri kilometara dugoj plaži iznad koje se uzdiže Atlantski bedem, nekoliko sati od početka invazije iskrcali su se prvi saveznički vojnici, među njima i jedna od inovacija napravljena za potrebe iskrcavanja, tzv. DD tenk. Riječ je o američkom tenku tipa Sherman, na koji je montiran propeler te gumena oplata kako bi mogao plutati. Pripadnici 2. SS divizije uspjeli su odbaciti prvi nalet savezničkih trupa koje su bespomoćno zaostale na plažama između mora i Atlantskog bedema. Podrška od plutajućih tenkova izostala je jer su gotovo svi potonuli, dok se na pomoć iz zraka nije moglo računati zbog niske naoblake.

Kada je pokolj na Omahi dostigao vrhunac, savezničko zapovjedništvo već je naredilo premještaj preživjelih snaga, ali su se u sudbonosnom trenutku rendžeri uspjeli probiti kroz minska polja i zauzeti uporišta na stijenama, čime je osiguran nesmetan pristup obali snagama koje dolaze. Saveznici su imali i ponešto sreće jer je njemački tzv. Istočni bataljun bio nepokretan, što im je osiguralo precizno gađanje njegovih položaja topničkim plotunima s brodova načičkanih ispred obale.

Nešto povoljnija situacija bila je na plaži Utah, na koju se iskrcalo 30.000 američkih vojnika te 3500 vozila i dvije skupine plutajućih Shermana. Tenkovi 70. oklopnog bataljuna efektivno su očistili prilazne pravce od mina i omogućili pješacima da se bez poteškoća popnu na stijene. Nijemci su pružali slabašan otpor pa su se vrlo brzo spojili pripadnici 4. pješačke divizije s padobrancima iz proslavljenih 82. i 101. zračno-desantnih divizija. U očajničkim pokušajima da uzvrate, Nijemci su pokušali s protunapadima, ali bezuspješno. Amerikanci su slomili otpor na svojem sektoru invazije.

Plaža Juno dodijeljena je 3. kanadskoj diviziji koja je jedina tog dana ispunila sve zadaće. Unatoč gubicima zbog plutajućih mina, zbog kojih je izostala oklopna potpora, Kanađani su se gonjeni nadolazećom plimom do večeri uspjeli probiti kroz njemačke redove. Britanci su u svojem sektoru na plaži Sword u vatreno krštenje poslali oklopljene pješake iz 3. divizije koju je oformio vojvoda od Wellingtona, pobjednik nad Napoleonom u bitki kod Waterlooa. I oni su se uspješno probili i sastali sa specijalcima iz 6. padobranske divizije kod Ouistrehama, odakle su nastavili krčiti put kroz Normandiju.

Načeti Treći Reich

Britanci na plaži Gold nisu bili te sreće te su desetkovani nakon što su njihovi torpedni čamci u uzburkanom moru naletjeli na plutajuće mine. Ipak, probili su se do grada Arromanchesa, u kojem su uspostavili bazu za daljnje napredovanje prema Parizu.

Do ponoći 6. lipnja 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama, omogućujući time iskrcavanje ostatka vojnika i kratak predah nakon pobjedničkog niza sve do 25. kolovoza, kada je oslobođen Pariz. Saveznici su u dva mjeseca uspjeli osvojiti vrlo široko područje na sjeveru Francuske, stavivši pod svoju kontrolu čitavu Bretanju i područje prema istoku do Rouena u Gornjoj Normandiji.

Nakon operacije Overlord zapadni saveznici su drugi put nakon iskrcavanja na Siciliji načeli Hitlerov Treći Reich i iz drugog pravca približili se Njemačkoj. Cijena dotad neviđene invazije iznosila je 226.000 ranjenih, mrtvih i nestalih savezničkih vojnika od ukupno nešto više od dva milijuna vojnika koji su sudjelovali u akciji. Poginulo je 49.000 američkih, britanskih i kanadskih vojnika te gotovo 40.000 civila. Saveznici su izgubili čak 4000 oklopnih vozila i isto toliko aviona.

Od milijun Nijemaca koji su štitili zapadne granice Hitlerova carstva, njih 300.000 je poginulo i bilo ranjeno. Zarobljeno je još 200.000 tisuća, a zapovjedništvo u Berlinu više nije mogao računati na 1000 uništenih oklopnjaka i dvostruko više aviona. Bili su to nepopravljivi gubici koji su Eisenhoweru i ostalima potvrdili da konačni ishod rata više nije upitan.