Jednom kada nešto odlučimo napraviti, napravimo to prilično dobro. Jednom. Jer Hrvatska, uz sve svoje prednosti, zaostaje za zemljama nekadašnjeg istočnog bloka. U Bratislavi se danas bolje živi nego u Zagrebu, govori mi Juraj Moravek, financijski savjetnik multinacionalne kompanije koji već sedmu godinu ispisuje hrvatsko poglavlje svojeg CV-a. Poanta prva - za razliku od Slovačke, nikada nismo morali krenuti od nule. Nikada nismo ostavljeni bez izbora: 'Ekonomska situacija je bila loša kada sam došao. Ljudi isfrustrirani. Moglo se osjetiti. Jer ne vide neposrednu budućnost. Rekao bih da kao zemlja nemate općeprihvaćenu viziju kako napraviti Hrvatsku uspješnom. Slovačka je nakon pada željezne zavjese ostavljena bez izbora. Privukli smo investicije i industriju koja je lokalno zapošljavala ljude. Hrvatska nije nikada bila u takvoj bezizlaznoj situaciji i to sada dolazi na naplatu. Niste bili spremni na veće reforme i izgubili se kompetitivnost u odnosu na ostale zemlje bivšeg istočnog bloka. Naime, kada stvari ovdje krenu loše, uvijek se možete osloniti na turizam. Nekada treba dotaknuti dno da bi se krenulo ispočetka.'

Slovak kod nas zapošljava, veli, samo najbolje od najboljih. Uzimaju im dio života, ali to je cijena uspjeha i ubrzanog profesionalnog razvoja. Uz sve znanje i sposobnosti kojima barata dio populacije, govori, masovno patimo od svojevrsne letargije. Oni koji su manje inficirani, već su se emigracijski raštrkali. Pa što da radimo, što, što? 'Ljudi traže previše sigurnosti, a premalo rizika. A preuzimanje rizika znači da preuzimaš više kontrole nad svojim životom. Možda zvuči kao kliše, ali trebali bi malo više vjerovati u sebe. Nemojte se toga bojati. Kao zemlja imate sasvim dovoljno intelektualnog potencijala da biste uspjeli.'

I tako... Juraj mi kaže da je Hrvatska izuzetno lijepa i, kako da to prevedem, tržišno predstavljiva zemlja. Ali očito da svemir uvijek teži ravnoteži, pa tako baratamo i s par bedova poput poslovnog okoliša koji je nedovoljno transparentan, nedovoljno jednostavan i ne privlači tuđu lovu. Imamo toliko stvari ponuditi, ali sa stavom da se moraš što brže obogatiti - to neće ići.

A možda ni nismo stvoreni za teški biznis. Možda je Hrvatska zemlja u koju ljudi dođu shvatiti prave vrijednosti. Jasno, s kešom zarađenim u nekoj manje prosvijećenoj zemlji. Evo, Juraj je skužio bitno: 'Otkad sam ogorčen otišao iz Slovačke, u životu me uvijek pokretala karijera. Radio sam u velikim gradovima poput Praga, Sydneyja, Hong Konga i sve se vrtjelo oko biznisa. A onda sam došao u Hrvatsku i shvatio da se ne vrti sve oko posla. Naučila me da si uzmem više vremena za sebe, da uživam u trenutku. Da budem sretan s onim što imam i ne mislim na ono što nemam. Ovdje mahom radim s mladim ljudima i oni me također inspiriraju. Znaš onaj osjećaj kada shvatiš da možeš napraviti promjenu u nečijem životu...'

Pitam Slovaka u čemu poslovno griješimo. Čovjek malo gleda u zrak pa u susjednu fasadu i nakon misaone stanke obavještava me da je previše naših proizvođača fokusirano na vlastito tržište. Da bismo ostvarili bolje rezultate, trebaju nam, opet, veća kompetitivnost i veći izvoz: 'Čak i s turizmom možete znatno bolje. Sezona od tri, četiri mjeseca? To je prekratko. Neke zemlje koje uopće nemaju more imaju veće turističke prihode od Hrvatske. Uvijek se sjetim Australije koja užasno puno ulaže u promociju svojih vinarija. U Hrvatskoj se to tek počelo raditi – da se posjet vinskom podrumu pretvori u cjelovito iskustvo. Da možeš prespavati.'

Juraj se žešće kreće po krugovima stranaca u Zagrebu. Veli mi da je barem polovina te zajednice sastavljena od ekipe čiji su preci bili iz Hrvatske. Znam. Mnogim je Južnoamerikancima dovoljno da im je djed došao iz Hrvatske i da se presele ovdje i sužive sa svojim novim hrvatskim usudom. Slovaku je to kul: 'Kao nacija imate vrlo emocionalnu vezu sa svojim korijenima. Sviđa mi se to. I općenito ste vrlo osjećajna nacija.'

Slovak baca komplimente, pričamo nešto o Zagrebu, njemu je to praktički kao da je u Bratislavi. Vizualno. U centru Zagreba nemaš osjećaj da je zemlja pred raspadom, kaže. 'Ali iz nekog razloga, vi Hrvati uvijek preživite. Uvijek ste imali tu sposobnost', dodaje. Mislim si, u preživljavanju smo fakat maheri, ali ne znam. To mi je više tema za National Geographic. Doduše, kao konzervativni patrioti zagledani u prošlost i s obiteljskim vrijednostima visoko na ljestvici, da sabijem nekoliko Jurajevih opaski u jednu rečenici, možda i nismo stvoreni za nešto veće nego da – preživimo.