Kante za smeće u Zagrebu kao da postaju pravi indikator teške socijalne situacije. To je mjesto na kojem se traže preostale plastične boce, ali i hrana. Kontejneri i kante za smeće sve više postaju i mjesta na kojima se pokazuje suosjećaju li sugrađani s onima kojima je teško: tu se ostavljaju u čistim vrećicama i hrana i odjeća. U ovoj priči kante su postale i oglasna ploča: jedna je žena odlučila zamoliti pomoć putem letka, napisanog nemušto, ali i potresno... Potražili smo je, provjerili istinitost i zabilježili njezinu tešku priču
N. M. je žena srednjih godina koja živi u stanu s još desetero članova svoje obitelji, a zaposlen je samo jedan od njih. Jedini prihodi su joj socijalna pomoć od 3500 kuna, dječji doplatak od 1100 kuna i invalidnina koju dobiva za dijete oboljelo od Downova sindroma. Prije četiri godine, kada su joj u samo nekoliko dana umrli majka i nećak, pala je u tešku depresiju i završila na liječenju. Još danas su joj, nažalost, antidepresivi dio svakodnevice.
Pomoć susjeda
Djeca N. M. imaju od 11 do 22 godine i svako od njih voljelo bi da si može kupiti barem nešto nove odjeće, kao što to mogu njihovi prijatelji. Ali majka im objašnjava da im ona ne može to priuštiti. Uz savjet susjede odlučila je tiskati letke kojima traži pomoć građana kroz novčane ili neke druge vrste donacija. Naime, sav novac koji dobiva odlazi na režije, pa joj se često dogodi da mora posuđivati od susjeda kako bi djeci kupila kruh i mlijeko.
Dijete s Downovim sindromom
N. M. ima 11-godišnje dijete s Downovim sindromom za koje prima invalidninu. Već je nekoliko puta tražila od nadležnih institucija da joj se omogući isplata jednokratne pomoći za dijete, ali je nije nikada ostvarila. Dobila je samo objašnjenje da nema pravo na pomoć jer se djetetu svake godine daju besplatne knjige za školu.
Iako nije oblijepila puno letaka, građani su se javili kako bi pomogli. Uglavnom je bila riječ o onima koji su u sličnoj financijskoj i egzistencijalnoj situaciji. Kod takvih se ljudi najčešće i javi empatija prema onima koji nemaju ništa ili imaju manje od njih. Ono što je N. M. posebno razveselilo jest činjenica da je, zahvaljujući donacijama dobrih ljudi, za Uskrs mogla okupiti svoju obitelj oko stola punog hrane.
Nezadovoljni stanari
Iako nema malu djecu koja bi mogla stvarati buku, u zgradi u kojoj živi ipak je imala problema. I to samo zato što je Romkinja. Predstavnik stanara prvo je započeo skupljanje potpisa za izbacivanje svih romskih obitelji u zgradi u kojoj naša sugovornica živi, da bi kasnije odlučio raditi na tome da se Rome u potpunosti iseli iz tog zagrebačkog kvarta.
Prošle je godine od Grada Zagreba dobila i rješenje za deložaciju, a kako za korištenje stana u kojem živi mora svake godine nanovo potpisivati ugovor, boji se da ne bi u rujnu završila na ulici. Tada bi trebala dobiti novi ugovor za korištenje stana.
I unatoč tome što ima mnoštvo problema, ne samo financijske prirode, N. M. kaže da joj je najveća sreća kada dođe doma i vidi svoje dijete. Dijete koje boluje od Downova sindroma svaki put dočeka je sretno i nasmijano. Svaki trenutak koji s njim provede ispunjen je igrom i nježnostima koji joj daju snagu da digne glavu i krene dalje. Naravno, bez pomoći ljudi to bi bilo puno teže.
