Često pišemo o Južnoj Koreji, zemlji koja je krajnja destinacija svakog profesionalnog igrača videoigara koji sanja o tome da će jednom živjeti od omiljene zanimacije. Put do profesionalnog igrača je vrlo trnovit i vjerojatno nimalo zabavan jer, ako nogometaši imaju pet dana u tjednu treninge po dva sata, igrači treniraju najmanje deset sati dnevno, sedam dana u tjednu. Mnogi će urliknuti da igranje videoigara i sjedenje u udobnosti vlastitog doma nije isto kao natjeravanje lopte po užarenom suncu ili kiši, no razmislite dobro biste li radije odradili dva (ili koliko već) dinamična sata ili sjedili 10 sati u komadu, nekad i više, uz male pomake ruke koja drži miša i pet prstiju druge ruke koja pritiska tipke na tipkovnici.

Dakako, slični pomaci vezani su i uz korištenje gamepada, uz što treba dodati i stisak samog uređaja, kao i palčeve kojima mičemo gljive. Na kraju krajeva, profesionalni igrači igraju isključivo samo jednu igru mjesecima, pa zamislite kako je to gledati dva ili tri dana zaredom iste scene, a kamoli da to radimo šest mjeseci, pa čak i godinu. Dosada, no ljudi od toga žive. Spomenuli smo Južnu Koreju u kojoj su igrači poznatiji od pjevačkih zvijezda, no nije lako upasti u odabrani krug koji garantira sponzorstva, direktne televizijske prijenose mečeva i pristojnu plaću. Nažalost, mnogi misle da je da bi se postalo profesionalni igrač dovoljno odigrati igru do kraja i par sati tjedno posvetiti napucavanju s nepoznatim igračima diljem interneta, no stvar je, kako smo rekli, mnogo kompliciranija.

Za one koji tvrde da igranje videoigara nema veze sa sportom, a znamo da ih je mnogo, spomenut ćemo nedavno istraživanje dr. Dominica Micklewrighta sa Sveučilišta u Essexu koji kaže da su igranje videoigara i sport istovjetni, s obzirom na to da obje grane sadrže nadmetanje, razvijaju individualne sposobnosti i vođene su strogo zacrtanim pravilima koja se ne smiju prekoračiti jer će u suprotnom igrači biti prozvani varalicama. Dakako, Micklewright ističe da igranju videoigara nedostaje fizička aktivnost zbog koje su profesionalni igrači zdravstveno gledano u mnogo gorem stanju od svojih vršnjaka, a o sportašima da i ne govorimo. Naime, zbog karakteristične desetosatne poze, dvadesetogodišnjem profesionalnom igraču je opća fizička sprema šokantno ispod prosjeka, dok mu pluća funkcioniraju kao strastvenom pušaću u šezdesetim godinama života!

Ako zanemarimo tu činjenicu, ostale karakteristike su slične onima u sportaša ili primjerice pilota. Dr. Micklewright kaže da su vrijeme reakcije, motorne sposobnosti i emocije igrača vrlo slične onima u sportaša, a reakcije na vizualni podražaj usporedive s onima kod pilota borbenih zrakoplova. Idealno bi bilo kada bi profesionalni igrači u svom dnevnom rasporedu treninga i odlaska po turnirima koji kod većine čine velik glavni prihoda našli vremena za bavljenje kakvim sportom ili barem odvojili sat vremena za šetnju. Vjerujemo da bi im fizička forma bila kudikamo bolja, no opet ističemo kako su po svemu drugom potpuno usporedivi s atletama, nogometašima i bilo kojim drugim sportašima.