U svjetlu jučerašnjeg stravičnog napada ne samo na redakciju Charlieja Hebdoa, nego na temeljne postulate svakog slobodnog društva i slobodu uopće, nije zgorega razmisliti malo podrobnije o toj famoznoj 'provokativnosti'. Promislite na sekundu, dvije o svom svakodnevnom životu. Ne doživljavamo li svi mi svakog, ali baš svakog dana na desetine sitnih i ne tako sitnih provokacija, izjava ili situacija izazvanih djelima drugih ljudi koje u vama izazivaju nelagodu i na koje imate potrebu reagirati?

U nekim društvima se tako 'provokacijom' smatra nečija umjetnička instalacija, a u nekim je društvima javno nazivanje šefa države ili vjerskog poglavara neukim primitivcem svakodnevna pojava koja nikog posebno ne uzrujava. Provokacije su, kao što svi znamo, vrlo relativne.

Način na koji, kao pojedinci i društvo, reagiramo na provokacije, a još češće i na 'provokacije', uvelike definira razinu civiliziranosti okruženja u kojem živimo. A kakva je ta razina početkom 2015. u središtu Europe, mogli smo se uvjeriti jučer kad smo u nevjerici pratili monstruozni pokolj novinara, urednika, karikaturista i policajaca u Parizu, a sve zbog objave satiričnih karikatura.

Slobode mišljenja, izražavanja i tiska, koje naročito podrazumijevaju iznošenje neortodoksnih i propitkujućih, pa i 'provokativnih' mišljenja, u samim su temeljima svakog društva koje nije totalitarno. Samo totalitarni, apsolutistički pogled na svijet može odlučiti da je ne samo moralno opravdano kalašnjikovima hladnokrvno pobiti 12 nenaoružanih civila, nego da je to jedini adekvatan odgovor na objavu karikatura u novinama. Totalitarni um ne može pojmiti ideju slobode govora, jer je protivna osnovnoj dogmi totalitarizma, onoj o vlastitoj nepogrešivosti.

Masovni prosvjedi solidarnosti s redakcijom Charlie Hebdo i podrške ideji slobode govora, koji su održani sinoć širom Europe, djelomično bude nadu da u budućnosti možda ipak nećemo živjeti u društvu u kojem je sve ono što je provokativno ujedno i zabranjeno (da se netko ne bi našao 'uvrijeđenim', naravno). Istodobno se javlja i nada da Francuska neće nasjesti na trik islamofašista i dozvoliti da napad na Charlie Hebdo postane izgovor za netoleranciju prema muslimanima općenito.

Ipak, čak je i na jučerašnji dan nezanemariv dio medija pribjegao prokušanoj strategiji zvanoj 'okrivi žrtvu', u široj javnosti poznatijoj i kao argument 'da nije nosila minicu, ne bi bila silovana'. Kolumnist Financial Timesa tako je uredništvo francuskog satiričkog lista nazvao 'glupim zbog provociranja muslimana', a Associated Press prvo objavio pa povukao naslovnice Charlie Hebdoa s karikaturama čovjeka kojeg dio ljudi na Zemlji smatra prorokom. Odlučuju li se mediji na takve odluke zbog poštovanja islama ili zbog straha od krvave islamističke odmazde kakva je zadesila redakciju Charlie Hebdo, doista nije teško pogoditi.

Ima nešto suštinski trulo u ideji da neka 'provokacija' može ikako objasniti hladnokrvnu egzekuciju dvanaestero ljudi. Ako pristajemo na takav standard 'provokativnosti' kao nečeg što može izazvati masakr na ulicama jedne europske metropole, onda se možemo komotno pozdraviti i s ovim slobodama koje su nam preostale. Uživajmo u njima dok još možemo.